Kada se šest decenija unazad zemlja oporavljala od ratnog užasa najednom se iz svake pećine, šupljine debla osjetilo gviruće prisustvo života – najava nekog novog početka. Kažu da se nikada kao te 1945. nije čula pjesma čvoraka. Hoće to sa katastrofama, ono što ih preživi ima veliku želju da pleše i da se cereka. Elem, počeci su iziskivali i novo zajedništvo, rad i ispiljelu nadu da sjutra koje dolazi, pa makar došlo preksjutra, mora biti vrijedno truda. A zajedništvu je bilo neophodno mjesto za stanovanje. Dom i kuća. Tako su nicala gradilišta, a rupe za građevine bušile se posvuda. Oko jama rojilo se na hiljade duša. Proletarijat se razmilio i prionulo se trudbenički na izgradnju zgrada i oblakodera.

U jednoj takvoj rupi, nešto manjoj ali ne i bezopasnoj, upadoše dva radnika. Muka je bila što su propali do trećeg od sedam rubova. Navoji što su silazili u duboku jamu ne bijahu nikako lagodni za savladavanje ni onda kad si vezan sajlom, a kamoli za pospana i goloruka šunjala. Preuski su bili za čizme, previše krti da na duže izdrže težinu dva krupna čovjeka… a odozdo su siktale oštre sajle, poput gladnih zmija od čelika. Vapaj jednog od njih dozva nekoliko Roma. Bješe noć, gusta tmina… radilo se o minutima. Ako se nešto brzo ne preduzme propašće dublje, a tamo ih je sigurno čekala ispisana umrlica. Romi nisu znali šta da urade. Dovikivali su s ruba zjapeće jame da će da nađu nešto ili nekoga… ali nisu imali ništa, a u blizini ama baš nikoga. Zemlja je počela da se obrušava. Jedan od jadnika, onaj što se grleno javljao poče uto da se moli i plače. Ovaj drugi je bespomoćno gledao čas u njega čas u siluete iznad okna. Romi inače pate od iskrenosti dječije, pa kad i sami shvatiše da jadnicima nema pomoći počeše da viču “Lele! Pogibeste! Lele! Nema vi spasa!”. Legoše na tle, prebaciše glave preko ruba i nastaviše da zapomažu… zajedno sa onim jednim što iz rupe plače.

No, drugi naglo skoči. Dojadilo mu bespomoćno ćutanje. Poče prstima da hvata zemlju, da zabija šake u krtinu i da se penje… stalno je klizio, propadao, pa se nekim čudom na navoj zaustavljao… pritom ne mičući pogleda sa virućih glava – sa faca što kricima bjehu deformisane, sa grimasa mjesecom osunčanih. Čudio se što onaj pored njega samo jeca, što se ne miče. “Što ovaj samo slinavi, što dupe ne pomjeri?!” – mislio je.

Zid poče da se rutavi i u čopkama klizi, no čovjek nije prestajao da skače, da se neprirodno savija grleći zid jamne utrobe. Grčevito je stezao svaku izbočinu nadajući se da će naići na dovoljno čvrstu koja bi izdržala da na nju iskorači. Desetak puta bi se umalo ispeo, ali nebrojeno više propadao… od muke i znoja je huktao. Strah mu je grizao inje po leđima… a sa vrha je dopiralo “Lele!” i “Pogibeste!”. Piždrio je u brbljiva lica i pokušavao opet, nanovo i dalje.

U jednom momentu najveća od svih pokrenu se lavina. Proguta uz poslednje krike uplakanog prijatelja. I njega zamalo ne odnese. Nekako se zanjiha u stranu i odgurnu od repnog talasa survalog kamenja… te dok se uz neko čudo peo do vrha, drugar mu je već bio na izdisaju. Kad se ispeo do Roma, onaj prvi već bješe mrtav, nabijen na šipke i na dnu zatrpan.

Cige poskakaše, neki držeći spasenog, drugi držeći se za glave i lelečući. Prisabraše se i legoše ga na travu, te poliše vodom iz pivske boce… uz nju se i vazduha naguta. Kad se pribrao i malo povratio, pitaše ga kako je uspio. Gledao ih je u prestravljena lica i pokušavao da prozbori…
“Kako si uspio brate?! Mi smo ti vikali da nema nade i da ćete poginuti, kako si samo uspio?”

Tek tada im objasni da je gluv, i da je samo vidio kako im se vilice brzo kreću, a oči šire… nije znao da su lelekali i živog sahranjivali, mislio je da ga bodre. To mu je i dalo snage i nadljudske volje da iz jame ispuže. Jer… mislio je da ga bodre.

* * *

Koža riječi čvršća je od čapre vepra. Zato tako dugo lajavo traju kad iz usta uteknu. Ne daju samo snagu, već je i uzimaju. Uglavnom ih pogrešno koristimo, jednako naopako razumijemo. No, zarudi tren kada učinimo pravu stvar i preživimo… jer smo govornika krivo shvatili.

Gdje bi danas bio kada bi u svim uvredama i lelecima podstrek prepoznao?, bila bi ovo zemlja snažnih i spašenih, a ne gnijezdo prepuno čvoraka pridavljenih… Kad god ti kažu da ne možeš i da ćeš neumitno da padneš, pomisli da te bodre… dosegnućeš, preskočićeš i moći ćeš da odeš.
                                               Postaneš li imun na riječi i grimase, naceri se – vrijeme je da zaplešeš.

Milisav S. Popović