Smješten između zime i proljeća, osakaćeni februar čuva u svojim dugim noćima neke od sablasnijih momenata ljudske istorije. Mladi ga doživljavaju kao period kada ih knjiga za uši vuče i kada mačke oko terasa od požude polude, a stari još pamte strahove i košmare u kojima su se najgore sniježne oluje rađale na Sretenje Gospodnje. Februarske slave, prema crkvenom kalendaru, najreskije su i najljuće – vjeruje se da sve ostale nisu ni izbliza toliko čamotne.

Kažu da zbog nedostatka plama sa cvijeća i toplih zagrljaja neka značajna glava Svetog mučenika Trifuna prezva u Dan zaljubljenih… Koja glupotinja od izgovora za one koji bi tog dana da se cmaču. A opet, možda sve traga vuče iz predanja po kom je prva crna ruža baš nikla u zoru četrnaestog februara. Tja, ko će ga znati. Ta sjetna gospa što je ubrala, šapuću stihovi, nije bila ni koja drugo do prikaza majke Jugovića. Negdje s polovine februara zamiriše linija poput kiše sa pora šumske salate načinjene od travki, mahovine i borovnica… znadi, to je duh uspomene na mir kako je nekada mirisala crnolatna sukrvica. Trn te ruže osta u svima nama da trnjem ružimo sve koje volimo. Zauvijek i zabadava… jer voljeti, onako kako voljeti treba, ne umijemo. Nekad smo, istina znali… sve do skora. A od skora… zalomi se, pa ode to do u nikada. Prepune nam vene reskog februara.

Znate, postoje ljudi koji su prve tonove proljeća odsvirali po februarskom zapisu. Surov prema blagima, mek prema osionima – gorštaci su ga se plašili poput kakve demonske kuge. Čak se i u lov išlo samo ako bi to bilo neophodno – pričalo se da vukovi i medvjedi (koji zimom nisu usnili) tada narastu za trećinu veći, a glad gase ljudskim mesom.

Britanske moreplovske ekspedicije iz 19. vijeka koje su pokušavale da se domognu zemalja iza sjevernog leda su redom završile zakovane u istom… posade su lipsavale od skorbuta i mraza. Nekoliko istaknutih ljudi tog doba je smatralo da bi zadatak i bio ostvaren, samo da se nisu otisnuli u februaru. Zla kob nedovršenog mjeseca nije prestajala da prati englesku imperiju – sve do dana kada se nije zbilo čudo. Brod natovaren putnicima i robom (1936. godine) se prevrnuo na sred okeana, iako zima bješe toliko surova da su i talasi bježali pod vodu – niko od unesrećenika nije stradao. Kada su ih izvukli iz tamne (slane) sile, tvrdili su da je bila topla i dobra poput mlijeka. Već narednog dana, prozirna srma mraza plutala je po površini. Bi to još jedna od vradžbina ćudljivog februara.

Istočnjaci duboko vjeruju da se upravo tih dana tijelo bori za udah krotkije nego ikad – oni koji su previše slabi naprosto prestanu da dišu (napuste svijet)… dok neki čije vrijeme još nije isteklo dobijaju na mahu i jarosti – bolesti se povlače, a rane zarastaju. Kod muškaraca glas ogrubi, dok ženama kosa zasija – ali samo, kako se mislilo, ako se prepuste vibrirajućim strujama ispulsiranih sa februarskog uštapa. Zanimljivo, naš narod je nekako naopako naučio da se kloni tog čuda sa neba. Čak su vodili računa da se djeca ne “začnu” o “februarsku uru” – kako se ne bi rodio kakav trorog vrag… jer hoće tako kad sija krupnogruda Luna.

A na drugom kraju svijeta, tragači za zlatom su poseban trud ulagali da s februarima iz rudokopa izvuku što više zlata – mislili su da priroda tada najrađe odvaja škart od blaga. Da stvari u to vrijeme zbilja blistaju kapljom sa sunca… a da lažne usahnu.

Ako bi se kroz koru promrzle zemlje zabio zovin štap, kroz njega bi izašla mira – zera tog soka nakapana na jezik bi otkrila ukus života koji slijedi. Takve savjete su dijelili vidari iz crnogoričnih šuma – a sami se snebivali da dotaknu februarsku slad (plašeći se moguće gorčine među zubima).

Magija drugog mjeseca nije živopisna, ali daleko od toga da je mrtva. Legenda, kraj ognjišta iznjedrena, zbori da sa studenim maglama februar donosi nešto čudno – nalik ledenom ognju. Spušta se odneku odozgo i poput konja u kasu projuri dolinama i usjecima… katkad i po ljudskim stazama. Čim se spusti, snijeg zacvili, divojarci bježe, a mrtvi još zamru… jedino čovjek ne treba da se plaši njegova topota. Kad se pojavi ne zadržava se – prođe kroz tijelo… zategne vene, oporavi mišice, naoštri zube i zaštiti srce. Opustoši iluzije, ali bome, katkad osvježi snove.

Ako makar i gram neke žali leži u duši i povremeno se gužva među mislima, valja sačekati da padne zimska noć. A potom, da niko ne zna, zakorači na čistinu… otkopčaj košulju (makar za dugme), nagni glavu ka nebu. Raširi ruke i upleti prstima u vazduh. I dok ti se oči pune zvijezdama, prepusti se februarskom ognju. Kad otrov izađe, prizovi stare mirise, što jedared utekoše, da se vrate…
                  Prepusti da se feburar od tebe umije – budi voda zahvaćena što klizi niz dlanove. Nek ti obraze licem svojim okrzne, pa i ako se predomisli i zastane… ne gledaj ga u oči, već sa strane. Odonud kuda inje sipi, gdje rastu crne latice i gdje more biva toplo… prosto tako, bez najave.

                 Nađi deblo od mahovine, ureži u njega ime, nek ti otvori rudokope od zlata… Približava se Sretenje Gospodnje, tako da je sve tako lijepo moguće. Možda ti i suze u bisere prekuje. Možda dođe i do oluje…

Milisav S. Popović