Cijenjen za života, spadao je u onu malu grupu genijalaca čiju su čudesnost bez odlaganja prihvatili svi… uključujući književne divove iz njegovog doba. Smatrali su ga ocem riječi, dok su ostalima samo pripadala slova (da se njima poigraju dok tata nije doma). Čovječanstvo mu je na svakom koraku odavalo priznanje – uz dubok naklon i ispružene zlatnike. On doduše nije bio toliko galantan u srdačnosti – nije mario za formalnosti i protokole… izgleda da su mu zbog toga sujetne glave došle glave (prema jednoj od teorija). I sa Bogom je imao crveno plav odnos – često ga je zanemarivao oduzimajući mu vrijednost i značaj… da bi mu opet, s vremena na vrijeme potrčao u zagrljaj. Bunilo je to obje crkve – zato su i pravoslavna i katolička „kuća“ na pomen njegovog imena samo slijegale ramenima. A onda je odlučio da posjeti Evropu. Nacije naćuliše uši da čuju gorostasa šta ima da kaže o njihovom rodu. Očekivali su biserne atribute o sveukupnom napretku i istorijskim zaslugama. No, nije bilo baš tako…
Da vam mnogo ne vozam oči po kozjim stazama – radi se o Fjodoru Mihajloviču Dostojevskom i njegovom nezaboravnom putu po Zapadu. Novinari su grcali od uzbuđenja, ali ipak nisu dobili ono što su tražili…
Idemo redom, i ne brinite, neće ovo biti književno teoretisanje niti registar značaja određenih pojmova. Mali sam ja da bi se time bavio, ovo je sasvim druga priča…
* * *
Dostojevski je napustio Sankt Petersburg negdje početkom jula 1862. godine. Kako se govorilo, bio je to njegov prvi zvanični izlazak iz Rusije. Obišao je Njemačku, Italiju, Francuski i Englesku. Tačnije, u njima se zadržao najduže. Dok je štampa pisala kako je zamišljeno šetao po raskošnim dvorovima i ćutljivo posmatrao najznačajnija djela arhitekture i slikarstva – jedan manji italijanski hroničar je „natuknuo“ da se radi samo o paravanu i da je posjeta Dostojevskog Starom kontinentu bila zapravo način da se sretne sa Mihailom Bakunjinom i Nikolajem Ogarevim – piscima i ruskim revolucionarima. Istina, do tog susreta je stvarno došlo. Nesporno, bio je to povod brojnim političkim intrigama.
Tvrdilo je latinsko škrabalo da je veliko ime književnosti djelovalo potpuno nezainteresovano za priče o sjaju velikih carstava koje su „baš tada uspješno prošle svoje državne transformacije“ – u društva socijalne pravde i svakojakog izobilja. Dostojevski u tom blještavilu nije vidio ništa značajno… ništa što bi se moglo primaći vrijednosti ruske duše i njenog preobražaja koji se baš u to vrijeme dešavao po krvavim dlanovima. Danas, s ove distance posmatrano izgleda da je sitni italijanski reporter zbilja bio u pravu. U prilog tvrdnji ide i jedino ozvaničeno djelo „Zimski zapisi o ljetnjim utiscima“ u kojima se Dostojevski osvrnuo na svoje putešestvije… i koje je po velike evropske države bilo potpuo razočaravujuće štivo. Vrlo skromnog pomena o Njemačkoj – o Engleskoj i Italiji malo, skoro nimalo… Francuska je bila u potpunosti izostavljena. I sve su one u „Zapisima“ služile kao stepenik sa kog se velikan bavio mislima o Rusiji i njenim promjenama. Sve su prilike da je putovanjem po Evropi naučio da voli domovinu više i jače nego što se moglo pretpostaviti. Pa pobogu, bio je u gradovima gdje je bilo slobodnog naroda! Kako ga to nije razmrdalo?
Istina, ima u njegovim putopisnim redovima i sjete i nade. Straha da Mati ne prolazi dobro kako zaslužuje, ali i skrivene ciničnosti/prezira prema svemu što je u Evropi „prošlo bolje nego što zaslužuje“. Novinar sa rubova Milana je čak ustvrdio da je vidio kako je Dostojevski u bilježnici napisao (engleskim jezikom) da ga sve što je obišao podsjeća na „uređeni kokošinjac“. Ova tvrdnja nikada nije dokazana… zanimljivo, nije ni osporena. Ipak, jednog lijepog dana u Parizu, Dostojevski je odlučio da zastane i pruži dosadnim novinarima zadovoljenje…
Bilo je svakojakih zahtjeva, tražili su komentare na pisanja drugih pera, a onda je neko rekao „Gospodine Dostojevski… kako znate toliko toga? Kako ste tako genijalni?“. Tajac. Iako su svi osjetili da je pitanje numjesno, djetinje i zabadava – zaćutali su i upljili u vjeđe tvorca velikog Inkvizitora.
„Znate, svako veče prije spavanja otključam svoju lobanju… uzmem jednu ili dvije knjige i spustim ih direktno u mozak. Istresem unutra sve što valja.“ – kucnu se po čelu – „Zato sam tako pametan, zato toliko toga znam“.
Iako su se svi grohotom nasmijali, jedino je Dostojevski ostao miran i vrlo, vrlo ozbiljan. Njegov odgovor je ostao zapisan, ali u prikrajcima izvještaja, niti jedna novina tog doba ga nije prenijela…
E sad… za vas koji možda niste čuli…. Postoji priča o čudesnom ključu zvanom Arabilj Zduška. Kad se primakne tjemenu ukaže se otvor – izroni ključaonica. Mala i kožna ali dovoljno široka da primi predmet iskovan od žutih runa. Onom koji ga okrene s desna, otvoriće mozak spreman da proguta svaku napisanu knjigu i postane uzneseno mudar. Ako se usmjeri kontra, i sklizne Arabilj s lijeva – otkriće bolesnu stranu duha, te pružiti mogućnost da se iz uma izvuče svaki strah ili demon koji te izjeda. Tada ih moraš onako ljigave i upraljane od jeze i zla smjestiti u teglu i dobro zatvoriti poklopcem od srebra. Onda je potom stalno paziti iz prikrajka. Da se nakaze ne uzjogune i ne uteknu iz ćelije od debelog stakla. U suprotnom, grabiće grdnim nogama po svijetu. Na slobodi se, naime, pretvaraju u čudovišta.
Avandejev je do samog trena progona u Sibir tvrdio da ima dokaze kako se Arabilj nalazi u rukama Dostojevskog… i da ga je ovaj više puta okrenuo s obje strane, te da je ključ izlizan od ugriza aveti iz uma književnika.
Eh, da. Tako se pripovijedalo. Tako je i prosto prestalo. Ko zna da li je stvarnost uistinu tako jetka. Ipak, tokom veličanstvenog ispraćaja sa Dostojevskim je sahranjena i bakrom izvezena vrećica. U njoj je ključ – tu već nedoumice nema.
Istoričari predmetu ni sada ne pridaju mnogo značaja. No, budala je onaj koji istoriju uči od istoričara. Kratkovida je to semantika.
A jeste li znali da Ermitaž ima tajnih prostorija? Nalaze se iza sedam mermernih stubova. Za jednu tvrde da je najskrovitija i dobro čuvana. U njoj je pohranjeno nekoliko tegli koje se paze od svjetlosti dana. Unutar suda počivaju demoni… i to izgleda oni iz uma Fjodora Mihajloviča. Živi i gadni – kao što mogu samo biti užasni košmari koje sanja gospodar ogledala.
I za kraj, da nam ne utekne sitnica… U rukopisnoj verziji, na poslednjoj stranici „Zimskih zapisa o ljetnjim utiscima“ nacrtan je predmet koji nevjerovatno podsjeća na Arabilj Zduška.
* * *
“Neka mi neko kaže gdje se nalazi ključ
Gospodar svih ključaonica
Onaj žuti
Onaj od runa
Zbog lijeve strane
Zbog potmulog režanja
Treba mi nešto da nemani ućutka
Treba mi onaj
Onaj što se zove Arabilj Zduška”
Milisav S. Popović