Nježni su tabani – no, ako je čovjek duže vremena bosonog – teren će učiniti da koža ojača, ogrubi. Okolina dovodi do adaptacije, takozvane šildizacije. Dovešće, kažu, do samozaštite. Proces jeste reverzibilan, ali neuporedivo duže traje. Nježnost se teško vraća, bez obzira na meleme, obuću, čarape.

Prvobitno se sličan efekat spoznajno primjenjivao na izmjenu ponašanja i duševno stanje – ako je čeljade izloženo negostoljubivim atacima, smatralo se, postaće izdržljivije, jače. Naravno, koncept je naknadno u potpunosti odbačen. Iako postoje takvi, većina nije kadra da grebavi teren i agresivne aktere prevaziđe. Samozaštita (kojoj su se svi nadali) ustupa mjesto strahu i samoizolaciji.

Ako u ovoj klasifikaciji podijelimo ljude na izdržljive i lomljive, izostavićemo jednu koja se ljigavo provlači – i hrani se čerečeći obje. Kategorija se klasifikuje kao “bon vivant noir”. Ili crna (mračna) verzija francuskog idioma bon vivant.

Fraza (u svom osnovnom obliku, bez pridjeva crn) odavno je prisutna u literaturi – podrazumijeva “dobar život”. Tačnije, odnosi se na onu osobu koja uživa u luksuzu, u lijepim stvarima, izobilju. Danas se njome etiketiraju pojedinci koji “gale” u skupim restoranima i nalivaju se rijetkim vinom. Postoje bon vivant klubovi, čije članstvo isključivo čine bogataši “rafiniranog ukusa”. Perverzna budalaština koja dodatno doprinosi podjelama.

Ipak, Bon vivant noir – njegov crni pandan je potpuno drugačije prirode. Taj živi grebući koske dok se meso ne rasuče. Profesor Mirtl Gaton je u studiji najprije naveo onu kategoriju koja se nalazi u rodbinskim krugovima:

– Bon vivant crni (krvnog tipa) – uvijek pretpostavlja one osobe koje se iživljavaju nad rođačkim članovima koji su ostali bez najbližih (roditelja), ili nad onima koji su u terminalnoj fazi neke bolesti. Taj, dijabolični manir, koji se smatrao porijetkim, ispostavio se duboko ukorijenjenim, prisutnim svuda… Postoje ljudi (unutar porodično-rodbinskog obrasca) koji psihički i fizički maltretiraju siročad, nezaštićenog krvnog srodnika, ili čak teškog bolesnika (uz izmišljanje svađa, i krilaticu “daj da ti pokažem tvog boga, a sve u svrhu tvog dobra”).

– Bon vivant crni (ne/prijateljskog tipa) – prof. Gaton je dopisao u narednoj verziji studija. Odnosi se na iznenadne izmjene ponašanja kod prijatelja, koji agresivno atakuju na sve što druga strana predstavlja. Razlozi nekadašnje bliskosti, postaju koplja napada. Mržnja (koja najvjerovatnije vuče izvor iz patološke opsesije ljubomornog tipa) može da ode toliko daleko, da bon vivant crni ugrize i uništi najsvetije mjesto koje čovjek posjeduje. Psihologija nema objašnjenja zašto se kod nekih dešava takva nagla promjena. Ono što je karakteristično, neće prestati da “kolju” do momenta posrnuća (svog ili druge strane). U prevodu, kriviće i satiraće prijatelja za promašenost sopstvenog života.

– Bon vivant crni (komornog tipa). Možda i najčešće prisutan… Ono što bi se u našem narodu reklo “a taj ti je profesionalno uz vlast”. Podrazumijeva osobe koje će ideologiju i vrednosne sudove mijenjati u skladu sa izmjenom političkih okolnosti (“onaj ko pobijedi, njemu se priklanjam”). Takve osobe su ujedno progonioci i egzekutori svakog ko je u svojim stavovima ostao dosledan. M. Gaton je ispisao poglavlja primjera… većina tih obrazloženja se mogu preslikati na “transformisane ideološke” pojedince u balkanskim okolnostima.

– Bon vivant crni (arho – tipa) – ništa manje grdan u odnosu na poslednja tri. Odnosi se na pojedince koji će zloupotrijebiti neko “dobro mjesto” da iz njega “gule meso”. Kada se iskoriste “valjane namjere” u svrhu kazne. Svaka institucija: škola, bolnica, parlament, organizacije bilo kog sistemskog ili religijskog tipa… sve su to mjesta čija su načela zasnovana na dobrim, humanim osnovama. No, šta se dešava kad se u njih uvuče neko ko je crni bon vivant? Kad u njih uđe više takvih pojedinaca? Tada nastaje represija… Njih nikad nema mnogo, ali upečatljivost izopačenosti dovodi da ljudi gube povjerenje u svaku granu sistema. I morate znati, nikada nije do institucije – do lošeg čovjeka je.

 

U izazovnim trenucima, kada duša ne može da okori kao koža na tabanima, uvijek je bilo i (nažalost) uvijek će biti crnih bon vivanta… onih koji će pišati po tebi i ubjeđivati te da pada kiša.

 

I onda se opet vraćamo pitanju svih pitanja: zašto svaka prokleta glista želi da bude zmija?

 

 

 Milisav S. Popović

 

*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.

*** Ukoliko želite da redovno pratite kolumne, pridružite se zvaničnoj stranici na Fejsbuku: https://www.facebook.com/mili237