Ja ovo ne mogu.
Trčala je ka jezeru. Nazire se.
Ja ovo ne mogu.
Trčala je ka mjestu gdje će odustati, i vratiti sve darove.
Ja ovo ne mogu.
Trčala je u hrapavoj obući, strgnuvši narukvice i ogrlicu što je nekad jednom stekla… trčala je, pa naglo ukopa tabane. Stade. Da bi vrištala.
– Brate! – krik se s grla suza prelomi uzburkavši vodu, a i površinu mjeseca samog.
Mrak lati razvi, i od visine, tamo gdje oblaci drže nebo da pijano ne padne i zgnječi planine, ukaza se njegovo drago lice.
Ozarenog osmjeha što je vidi nakon toliko vjekova, i sjen bojazni što je upravo takvu ugleda. Ranjena je… – pomisli.
Htjede da dušu iščupa i baci je njemu u zagrljaj, ali on osta da lebdi iznad jezera.
– Ako me samo dotakneš, ljudsko sa tebe će se sparušiti. – glas mu odzvoni kao da udara stijene staklom njihove sjeni – Nećeš više biti žena.
– Ne želim! Sve si bio u pravu! Ja ovo više ne mogu! Bila sam glupa. Reci ocu da sam odustala… da sam izgubila.
– Seko… – primače se -… Možeš.
– Ne, zbilja ne mogu. Sve što sam uradila, sve što sam pokušala da izliječim, ispravim, pomognem, nahranim… Ništa od toga ih ne mijenja. – dlanom razmaza suze po obrazima – Oni su nepopravljivi.
– Možeš.
– I sve što si sam govorio, kada si ti bio među njima… za sve si bio u pravu. Oni su humani samo kada su slabi… kad ih na noge osoviš, gaze. – ispravi glavu i zagleda se u njegove oči – Bio si u pravu brate! Ovo je moje izvinjenje. Vrati me, molim te, gore.
Nasmija se, kao proljeće zimi, prije nego joj kaže da ode da se odmori… Nije bilo grohota, ali osmijeh potraja.
– Seko… ne, nisam bio u pravu. Bio sam ljut, i razočaran… kao i ti sada. Odustao sam mnogo prije nego što bi ti i pomislila. Ti si mnogo mudrija, jača. Sjećaš li se kada smo s neba gledali u nebesa?
– Molim te. Ne mogu…
– Sjećaš li se?
– Sjećam.
– Ti si uvijek vidjela kosmos prepun zvijezda… drugih svjetova… veličanstvenih neotkrivenih života. A ja… ja sam vidio prazninu prepunu daljina. Samo to.
– Bio su pravu…
– Nisam. Tvoja duša je bolje znala. Sve ove vjekove dok nisi bila s nama, tvoje malo zrno ljepote se razvilo u znanje, u nešto više od nade – da će sve da bude kako treba, i da je sreća nešto za šta se žrtvuju oni koji je neće imati. I da je u tome, možda, najveća naša sreća.
Jezero je ćutalo. Brda su čekala.
Prokliza kroz dašak vjetra, primače se na eh do njenih trepavica.
– Ti si samo umorna. Ništa više… Treba ti tračak nečega da ti se osvježi ona tvoja divna vjera. Nemoj još da nam se vraćaš. Znam da ćeš biti prva koja će ljude učiniti vrijedne spasenja.
– Nemam više snage… mislim da sam potrošena. Poražena. – sjede na travu, i pomilova zemlju kao da joj se izvinjava što je na nju trupila.
– Šta je presudilo da do ovoga dođe? Da te na ovo natjera?
– Zle žene i agresivni muškarci. Toliko ih se nakotilo… Toliko, da boli.
– Jesu li najbrojniji?
– Nisu… ali su najprisutniji.
– Znači, satjerali su dobre u ćoškove? Tipično… kao i kada sam ja među njima bio.
– Ne satjerali brate, ukopali ih u bunare i pride ih naučili da budu zahvalni što ih tlače. Izopačeni su… izopačeni su do mjere da ih treba isjeći mačem na komade.
Još jednom se nasmija. Sad zbilja grohotom.
– Zato smo i tebe poslali. Ti ćeš ih kazniti.
– Ne mogu nikome da naudim… to znaš.
– Ko kaže da treba da im naudiš? Ti ćeš ih dovesti do toga da sebe pojedu, izglođu sopstvene kosti, od svijesti šta su činili.
Od vode napavi ružu, i u njeno krilo je spusti.
– Misliš da mogu?
– A šta ti, pobogu, ne možeš.
Udahnu, kosa joj se sama od sebe u pletenice ugnijezdi, pocijepani porubi se spojiše, rumena boja usne dotače. Ispravi se. Uze ružu, i poljubi je. Vodene ltice se u bijelu boju presvukoše. Odasla je njemu.
– Nedostaješ mi… i tata… ali ti posebno.
– Tu sam seko… jednom ćemo opet brojati ljeta. I u spokoju posmatrati kako si jedan izgubljeni svijet preporodila. – i dok je klizio ka visinama, glas mu ponovo probi značaj prostora i vremena – Ne zaboravi, ti si mene naučila: ne moraš biti svaku bitku, niti ćeš dobiti svaku koju budeš morao biti.
Sad se ona nasmija. Podiže blago dlan, i prstima mu u otpozdrav odsvira.
– Samo me jedno seko interesuje… zašto se bojiš uboda kada si zapravo besmrtna?
– Zato što i dalje bole… besmrtnost bol ne ublažava.
Milisav S. Popović
*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.
*** Ukoliko želite da redovno pratite kolumne, pridružite se zvaničnoj stranici na Fejsbuku: https://www.facebook.com/mili237