Negdje u dnu istorije, gdje riječi uveliko bježe od činjenica, postoji poslednji marker… konačna granica. Zovu je – Crvena obala. Tu su se mitovi učvorili oko naroda kojih više nema… odatle su preci svih predaka. Tragovi o vjerovanjima što su svijet učinila mjestom, gdje doživljaj o svemu može biti potpuno tačan… ili apsolutno pogrešan. Zajedničko im je sledeće – jednako je težak.
A svijet se promijenio… na toliko načina. No, ukus vode prošlosti svrati s kišama. Nagovijesti da Crvena obala spava… “nikada nije ni umrla”. Može li se doći do nje? Nije bitno… produži ruke, te prigrabi ona k nama.
* * *
Interesantno je to da skoro svi narodi čuvaju u pojmovniku istovjetan naziv arhipelaga tradicije. Crvena obala se i kod nas pominje u brojnim knjigama… i bez ikakve zablude se kaže “pa i ovdašnje bajke zla otud dolaze”. Ko god da se bavi njome, naići će na vjekove stranica koje se ne mogu iščitati za jednog života… ali, bićemo mi od onih poganih, pa ćemo istrgnuti hartiju s mjesta koje govori “šta je zima činila i koga je iz leda rodila?”. Ovo je priča o jednom od najneobičnijih demona…
U Japanu se kaže da “kada žena umre od hladnoće, ona može postati Jukiona, vrsta ledenog bića sa magičnim moćima”. Ali moć ima svoju cijenu jer je jukiona vrsta jokaija. Avet koja se hrani dušama… tako proklete, i na prevaru sažvakane – završe u vraglu, pa nikada ne stignu do raja (ili novog rođenja – u zavisnosti od interpretacije).
Potpuno istovjetna stvar je i u našim riznicama… Uvijek se radi o ženama, i samo ako one stradaju od studeni, mogu se vratiti kao Udove – bića kivna na sve one koji se nisu okrenuli na muku i na žalobne pozive. Ono što Udove razlikuje od Jukiona – nikada neće posrnuti za djecom… posebno ne za siročadima.
Jukiona se uvijek pojavljuje u noćima donoseći snijeg. Ima plave usne, crnu i veoma dugu kosu i blijedu (ponekad providnu) kožu. Udove, s druge strane, krase plam crvena usta – i ognjeni krajevi pletenica. Može da promijeni led i pretopi ga u med topla polja. U Nikšiću je dugo (u privatnoj kolekciji) postojao prikaz Udove – portret neopisive ljepote. Kažu da je pripadao djevojci, koja je ledom ubila muškarce iz sela koji su je za života vrijeđali (kamenovali čak) – prosto jer je bila nijema. Bješe to poslednja Udova (čije ime bješe Jelena).
Uprkos činjenici da je neljudski entitet, jukiona može biti gorostasna. Kreće se tako što lebdi iznad snijega, i po zemlji ne ostavlja tragove. Može da se preobliči u maglu ili pahulje. Udove, doduše, iako lebde, nikada ne mijenjaju obličje žene… I prati ih pjesma, iako su (uvijek) nijeme.
Jukiona se takođe može pojaviti sa djetetom u naručju, jecajući… tražeći za bepče hranu. No ako neko pokuša da ih dodirne, smrznuo bi se na licu mjesta. Potom bi ga raskomadala… i pojela.
Kao vampir, jukiona mora biti pozvana u kuću. Donijeće poklone i prevariti domaćine, i čim odu na počinak, zalediće ih u snu.
Udove slično rade… ali dijete koje nose, nikada nije opsena, već duša novoronđečeta koje je umrlo nakon prvog udaha. Kada naiđe na ženu čija je srž dovoljno mirisna, vratiće čar djeteta – kako bi ga nanovo rodila. No, ovo se dešava rijetko… jer je malo žena, u čiju suštinu Udova ima povjerenja. Obično ih rastrge nakon prvog trena…
Kad do nečijeg doma dođe, samo ako bude pozvana, ući će. Ljepotom i nježnošću zavede domaćine, i čim prag pređe – sve ih pojede. Nekad, ali baš rijetko… ostane, makne maću, slabost i oboljenje s kuće… i prije zore ode. To učini samo onda, kada se u domaćinstvu nalazi zmija čuvarkuća. Jer je njena moć zaštite jača od bilo kakve ukletinje… a takve zmije odavno ovdje više ne zalaze.
I jukione i udove, dolaze s Crvene obale. Mitskog mjesta koje je sročilo brojne zvijeri i brojnije mitove. Ovo je jedna od najstarijih, što je slabim ženama omogućila moć osvete… Najstrašnije oružje u rukama namučene, krhke pojave. Prvi prikaz zla, koji se ne stidi svoje ljepote.
Jukione jecaju, mogu da govore… Udove šute, uvijek su nijeme. Ali ih prati pjesma, drevno iskovana, na jeziku sivogorskih veda… Nekolika stiha, tropetinska strofa je prevedena… I od nje podilazi jeza:
Srešćeš me na izlivu života,
tamo gdje se čeka konačna odluka
Osuda moje duše bješe nekoć tvoja,
ali presuda o tebi, od sada, samo moja.
Ja sam ta koja dolazi poslije svega,
Nanizala sam ogrlicu tvojih grehova…
Neću biti ni pažljiva ni pravedna,
Vjeruj,
jecaćeš i nakon što te prekrije zemlja.
Stigla sam…
Milisav S. Popović
*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.
*** Ukoliko želite da redovno pratite kolumne, pridružite se zvaničnoj stranici na Fejsbuku: https://www.facebook.com/mili237