Neobičnih ljudi je od pamtivjeka bilo… teško im bijaše da ubijede ostale da su nalik njima. A danas? Danas splačine žvaću podjednako i fukara i blagorodni. Stvarnost više nije probirljiva u ponižavanju. Svi po obrazu, niko o obrazu. Međutim, kako prihvatiti nekog ko zaslužuje poštovanje više od tebe? Nikako, jer prosto nijesi podešen na tu vrstu mentalne širine… zato su samoća i progon uvijek na ramenima onih što su se rodili uz asistenciju s neba.
Priča tako kaže da je postojao čovjek čije umijeće da tvori magične stvari postade čuvena. Glas udarao od brda do brda. Srce njegovog zanata bijaše spakovano u drvenim kutijama. Prodavao ih u početku za sitne pare, kasnije dijelio džabe. Koliko god da bjehu male, čuda iz njih iskakala golema… jer, čim bi ruka nekog siromaha razvezla pantljiku sa poklopca, od kutije bi nastala kuća. Divan dom za nevoljnika. Ali, bješe u starčevoj magiji jedna zavrzlama… drveni zavežljaj je znao kakvu dušu nosi darovana prilika. Naravno, starac je kutije uvijek poklanjao onima bez doma, siromasima. Međutim, nije računao na one koji su se prikrivali iza dronjaka… one što su imali mnogo toga. No, kad bi gramzivi prsti raspleli spojene daščice, umjesto kuće iskočila bi sadnica. Hrasta ili oraha.
I tako… sve se manje pričalo o čudesima dobrog majstora, sve više o prevari sa mladicama. Ali, kad se zbilo da se jednom svešteniku, isto tako, napoperila sadnica – puče bruka, nasta pomama! Žalbe stigle do glavnog feudalca… pokrenula se parnica: „narod prevareni protiv lažljiva starca“. Na suđenje došli svi… posebno oni oštećeni (računajući sveštenika). No, više nisu bili u dronjcima, već u odori imućnih vlastelina (što su oduvijek i bili).
U klupama svjedoka za odbranu starca tek poneki čovjek. Većina onih što su iz kutija izvukli dom, nije smjela da se pojavi. Nekolicina došla, ali im se strah ocrtavao po čelu i na licima. Ukratko, bješe to slabašna odbrana.
Sveštenik i većina su imali jake dokaze protiv majstora… ukazivali na ogromnu pojavu šuma u okolini, te tražili oštru kaznu, zahtijevajući smrt kao pravdu.
Ovaj bješe zgranut. Nije umio da se brani. Samo je molio za oprost i da ostali shvate ali ne i krive prirodu njegovog zanata. „Pa ja nemam nikakve veze sa hrastom i orasima! Pobogu narode, smilujte se! Ja svoje kutije pravim od kore bora!“.
Na sreću, krupni feudalac bi „srca meka“, pa ne prihvati da starca objese ili bace paščadima… već milosrdno naredi da mu izlome prste, izbičuju, i pošalju daleko od tog mjesta.
Godine su prošle. Zaboravilo se na čudesnog majstora. Orasi i hrastovi porasli, a one kuće što su za nemoćne darovane, izdržale bolje no dvorovi feudalaca.
Starac pošao daleko. U dubine vrleti na rbatu gora. Rane mu na leđima zarasle, ali povrede pojele prste i napravile sakatne šake. I takav je nekako uspijevao da poveže daščice, pa je, šta drugo, pravio kućice za ptice. One su ga hranile tokom zime. Na kraju, reklo bi se da je možda osjetio ljubav i zahvalnost, ali s pogrešne strane…
* * *
Došlo neko čudno proljeće… izašli medvjedi, a ljudi ostali u jazbinama.
Sada, kao rijetko kad ranije, mnogo gramzivih i loših moli za spasenje. Jer, kako vele “mogu puno toga da izgube”. Misleći na skupocjene stvari koje zapravo ne vrijede.
Jadne li su to prilike, sirotne li su bile te životne želje.
Dogoreli jedni drugima do nokata… jer se patilo od visine.
A, šta će ti vrh bolan, ako nema širine?
Ovo bjehu sedmice kada su raj i pakao rekli:
“Samo ste meso, meso za mljevenje. Bez selekcije”.
Gazilo se duboko, sve dublje pa su čizme otežale… kuda sad zlatne noge da bježe?
Najednom rog za uzbunu doziva heroje.
A gdje ih naći, kada smo razmagnetisali kompase?
Kako se izviniti zbog osuda, koje smo pretvorili u presude.
U šumi listopada, teško je primijetiti zimzelenost bora… Tome, kažu, služi studen istorije.
Možda je deka ostavio dovoljan broj potomaka?
Možda ovo malo spasilaca poveže daščice i sveže pantljike na pukotinama.
Možda Drina konačno bude ispravljena…
U suprotnom, magična priča o rodu i ljudima, biće zabilježena kao pogrešna uspomena.
“Tja, bili su svemoćni… a sada su samo crna kutija.”
Koliko nam još treba opomena?
Koliko misliš da imaš pokušaja?
Milisav S. Popović
*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju