Skeleti slanim mesom natopljeni. Zglobovi svuda iznikli. Posebno tamo kuda kičma prolazi. Upravo tu gdje smo najduži… od vrata do guznog dijela postadosmo najsavitljiviji. Imamo leđa za klanjanje kakva niko drugi nigdje ne imade. Kao da smo od koljena sastavljani. U savijanju smo epski elastični. Skoro da smo se u gmizavce presvukli. Istina, još uvijek možemo da skačemo – ali samo ako smo ošureni. Prepoznaju nas po očima – jer ih pri pogledu neobično krupno širimo. Alavo gledamo. Njima zapravo dišemo. Grudni koš su nam u kaiševe utegli pa smo se modifikovali. Razmazili smo emocije jer drugo šta nismo imali. Sentimentalna smo parodija tragedije – te se ikonografije čvrsto držimo. Volimo sebe, jer smo prinuđeni. U kategoriju „prezira“ civilizacijski smo već upisani. I dalje samo čekamo – u čekanju kržljamo, ali opet toliko toga iz strpljivog čekanja očekujemo. Kao i starci naših starih – vrlinom očekivanja potomstvo smo nagradili. Uvijek metar iznad zemlje – ono opet, šta predstavlja korak od tla kad smo u granitu zavareni. Bolesna smo izraslina na životima koje nosimo. Potkraj priče vjerovatno se pitamo… jesmo li umjeli bolje?

* * *

Balkan su u sveske upisali kao „tamo gdje korov sunce od pšenice brani“. Možeš zamisliti to? Mjesto na kom korov ogromno sunce od pitome pšenice brani. Sunce od pšenice. Riječ od noža. Stijenu od krvi. Vrapca od kopca. Svašta. Toliko bezočnih gluposti. Toliko nakaradnih stvari. Postao je naš Balkan apokaliptični arhipelag gdje su krezavi lako dolazili do sladi. A nikad to nije htio, nije tražio da se orđavi – rađalo se mnogo lijepih grla po balkanskoj visoravni… samo proklete šakale nikako da neko zabrani. Mi smo Balkanu sumorno značenje dali. Jer smo se uvijek šakalima dragovoljno bacali. Njih se bojali iako smo bili brojniji i jači. Sa tim se ovo poluostrvo nosi, a mi mu uporno pomažemo da ne izađe iz čadi. Zbog nekih naših sitnih razloga… minijaturnih stvari. U čamotinji svog trajanja dotrajava sa još jednom ranom u grudima – osim što smo ropstvu kadri, izdresirani smo da iz čapre izgulimo svakog ko je malo ljepši ili Bogu draži. Slavimo pogrešne heroje. Pravi leže u visokoj travi.

Plašim se poraza iz onoga što sam učio. Jedino sam znanju vjerovao. Relativno skoro sam shvatio da znanje umije da ne odgovara saznanju. Tako sam mislio da je umrežavanje pametnih ono što smo na Balkanu zaobišli. Da mu to od iskona fali. Shvatih, umrežavali se jesu. Pametnih ne fali. Pametni su svi – posebno oni što su ološ, oni koji su zli. Nama treba ono što nikada zapravo nismo imali, svezu, kanap, mrežu u koje bi se dobri uvezali. Dajte nam blage i nježne, jadnike i samotnjake – njima predajte žezlo i moć, njima sve dajte. Kod njih kičma još nije pristala da se neprirodno naginje. Dajte da vidimo one što se ježe kada čuju taktove, dajte onog koji pušta drugog da ga laže – jer zna ako mu dopusti da će lažovu biti lakše, one koji kažu „dobar dan“, „hvala“ i „vidimo se“, one koji zastanu kada čuju vapaje – one koji priđu i kažu „izvoli“, „dobro“ i „tako je“. Dajte one koji znaju kako se raste. Mi smo djeca roditelja čiji roditelji nijesu ostavili uzore za odrastanje.

Naša opsednutost istorijskom preslicom duga i rotirajućim pozicijama dželata i sužnja nikako da bude zamijenjena poznavanjem toka krvi iz geografije rana. Jer, sva se ona ulila u korito iz kog se odavno preliva gusto more zaborava.

Slušao sam ovih dana svjedočenja Srba, Hrvata, Bošnjaka i ljudi koji ne žele da budu niti jedno od ova tri imena… sve ih steže ista strava, uspomena od rata kom nikad nije bilo dovoljno jakog razloga (osim tričarija i pizdarija), a koji je rastrgao i najmanju mogućnost da srastu kako valja. Zbog njih, zbog sada – debalkanizuj sve što ti u glavi varda. To nije izvorno tvoje! To je uspavanka koju pjeva mati šakala.

* * *

Potkraj priče vjerovatno se pitamo… jesmo li umjeli bolje? Nismo, jer umijeće traži dar i vještinu… a dar za životom nikada nismo izvještili. Možda kad shvatimo da nas korov vara i da suncu ne prijeti opasnost od hljebnog zlata. Možda tek tada.

Milisav S. Popović