Cokotavi. Tako su ga zvali.
Zbog jezika kojim je stalno dodirivao usne dok diše.
Drugi kažu zbog neujednačenih koraka koji su strugali cipele.
Imao je razne nazive… ali mu nisu znali ime.
A zvao se…
Nije ni bitno. Nećete ni zapamtiti, sve i da napišem.
Bio je od onih koji ne žele da se zaustave i razmijeni riječ, ili nešto više.
Bilo je bolje da se provuče i odradi svoje, prije nego se domogne kuće.
Tako su tekle godine… tako prođoše decenije.
A i četvrtak je veče. Kada noć gura umorne da se dočepaju postelje.
Odgurnu kapiju. Otvori vrata. Stavi reze u položaj spavanja… podiže kišobran što stalno pada. Izdahnu bez cokotanja… izu cipele bez čekićanja… namjesti naočari, pa se nakašlja. Znak da je stigao doma.
Začu bat koraka.
Skrivalica.– nasmija se.
Podiže igračku sa poda.
– Vidi, bogte, koliko prašine. – dunu – Čije je ovo?
Odjednom ga sitne ruke povukoše za sako.
– A tu si! – pomilova ga po kosi – Znao sam da ćeš prestati da se kriješ. Uzmi ovo i idi sa ostalima.
Klimnu glavicom, ote Spajdermena i otrča na sprat.
A tamo, njih dvadesetak. Zagledani u novog klinca… Kad im priđe, pažljivo ga dotakoše, po novom džemperu, ispeglanim pantalonama i košulji zavučenoj do zatezanja… pa se nasmijaše i krenu igra. Nije bilo buke. Nije bilo gurkanja. Neka vrlo vaspitana djeca.
Čovjek udahnu… spusti umorni sako na fotelju, pa zaleže preko njega. Nešto ga zažulja po leđima.
– Uh! Umalo da te nagnječim.
Izvuče bojanku sa smiješnim slovima. Pažljivo pogleda žvrljotinu na dnu korica.
– Lena?
I evo je ona.
Sva nacerena. Sa kikicama i haljinom koja bjaše previše čista.
– O, baš si slatka. – štipnu je po obraščića. – Ti se ne plašiš čike?
Lena odmahnu i ispruži ruke.
Otrča sa bojankom pravo do stepenica… pa, pomalo gegajući, se ispe do sprata. Opet pogledi sitnih glava… opet zagrljaj da im je (i ona) dobrodošla.
– Ne pretjerujte sa skakanjem! – doviknu im sa mjesta, iako je uživao u metežu koji nasta.
– I bez buke moliću… ne želimo da nas čuju komšije preko puta.
Nasmija mu se hor sretnih lica. Zbilja, neka divno vaspitana djeca.
Tako… tako tiha.
A onda usni… ni sam ne znajući kako… ali usni sa slikom prepunom slatkih stvari.
* * *
Petak i nova smjena.
Posmatrao je unesrećena lica.
Još jedan. – stegnu ašov u rukama. Stegnu do pucanja.
Dođe, i prođe ta tragedija… odvedoše se zagrljeni, da nastave sa tugovanjem iza svojih zidova. On ostade. I nakon što je zemlja nasuta.
Ostade duže… reče kolegama da ima još nekih sitnica da pozavršava.
Ostao bi sve dok svijeća ne bi dogorela… Da odradi ono što je njegova priča.
Iz mraka bi išetao, sa nešto malo zemljanih tragova… uvijek krijući nešto u džepovima. Ovog puta je bio zeka.
Kapija. Vrata. Pa reza što spava. Kišobran nestašni što pada. I bat koraka.
Izvadi plišanog zeca…
Neko ga kucnu po leđa.
Dječak u ispeglanom odijelu… sa likom nenaspavanog proljeća.
– Ovo je tvoje?
Klimnu.
– Dobrodošao. Idi da se igraš.
* * *
Sjećaš se dok si sjedio na travi… i gledao tamo gdje rastu gradovi. Mislio si da ćeš uspjeti da saznaš kako je kada prestaneš da sanjaš i postaneš čovjek koji plovi, jezdi i pametno zbori. Kog će voljeti svi… pa i oni što su te tek upoznali. I da ćeš imati svetionik gdje ćeš piti konjak dok posmatraš kuda idu parobrodi… a sve na mjestu nad kojim kruže galebovi.
Ali nisi postao jedan od tih.
Slabe noge, i govor što se o jezik spotiče… zvali su te Cokotavi… Bio si previše nedovršen. Previše, da bi te saslušali.
A sjećaš li se šta si sve umio kao mali?
Ptice, mačad i jarad što su u jalovišta bacali… bilo je dovoljno samo pero, čuperak ili travka… ako ih sa sobom odneseš… oni bi te pratili.
Tako i sada… kada su ti moći veće nego što se da zamisliti.
Postao si Deka… svima onima što su prerano umrli… što su nečujno iz tmine dozivali.
Dovoljno je da uzmeš nešto što bi u kovčeg ostavili.
I oni bi te pratili.
Jesi grobar… ali ti je dom prepun divnih aveti.
Te te duše vole… iako su te tek upoznali.
Dobri naš Stari… kad ti odeš… ko će ih uspavati?
Milisav S. Popović