Laktove smjesti na ploču stola, dlanove primače licu dozvolivši prstima da se dodirnu, i na njih blago spusti usne… Izgledalo je kao velika šuplјa piramida na čijem se vrhu nalazi ogromna, zabrinuta glava. Posmatrao ih je ozbilјnim tonom. Kapci su se lagano svlačili iz vjeđa, niti jednom se ne preklopivši.
– Znate… ovo je već četvrti put za ovako kratko vrijeme da vas zovemo.
I majka i otac su djelovali kao uhvaćeni krivci, usne su im bile jednako blijede, a bore na čelu identične – brigom upisane. Otac prvi reče:
– Žao nam je… obojema. A mislim da je negdje i naš sin istinski svjestan svega.
– Zbilјa? – (neubijeđen) – Nećete mi zamjeriti, ali mislim da tako ne bi tvrdili da ste ovdje, sa ostalim učenicima. Možda biste tek tada uvidjeli pravu prirodu vašeg sina.
– Kod kuće je… – drhtav glas iz majčina grla – … Kod kuće je drugačiji.
– Stvarno? – (neubijeđen ali zainteresovan) – Recite mi gospođo, kakav je to kod kuće?
– Pa… – pogleda molećivo u supruga, vapeći za podrškom – … Šta znam, poput ostale djece… poput naše ostale djece… Miran, povučen… poslušan. Uredan, fin… zna svoje mjesto.
– Da… – piramida od dlanova se rasklopi, pa jedan prst pođe do direktorove obrve, da je pogladi – … Lagao bih kada bih rekao da je ponašanje vašeg sina u ovoj ustanovi “poput ostale djece”. I bio bih daleko od istine kada bih tvrdio da “zna svoje mjesto” – skrenu pogled ulijevo i nekoliko puta kucnu noktima po stolu – Hm… više ne znam šta da radim, da budem potpuno iskren.
– Pružite mu još jednu šansu, molim vas!
Zenica mu sijevnu bijesna, poput ogolјenog očnjaka:
– Pružili smo gospođo, i previše. Da je bilo koje drugo dijete u pitanju, odavno bi bilo ispisano – udahnu dubok zalogaj vazduha. Umjesto da se smiri, čini se da ga je razdražilo – Unazad tri semestra osam pruženih šansi… četiri promjene predavača, četiri izmjene ambijenta. Zbog bezbjednosti ostale djece premjestili smo ga u razred sa starijom i snažnijom generacijom… međutim, ni to nije pomoglo. Agresivnost se samo pojačala. Znate li vi da grize i ujeda ostale učenike?
– Re-rekao nam je.
– I? – lice mu se izduži – Kako ste reagovali?
– Pa, razgovarali smo… – oboje se pogledaše kao da pripremaju zajedničku odbranu – … Da, razgovarali smo, i obećao nam je da to više neće raditi.
– Ovako… – napravi malu pauzu, podvi donju usnu, sklopi oči prije nego što ih nanovo iskolači – … Vrlo sam za proaktivni i angažovani pristup svakom problemu. Veliki sam zagovornik da sa djecom sve može na fino… da nije neophodno biti glasan, srdit i da nikako ne treba koristiti batine.
– Da, da… – (oboje zaklimaše) – … Tako i mi uvijek…
– No!.. – (podiže glas) – … Sve je to palo u vodu otkad sam upoznao vašeg sina. Tvrdim, pa makar ovo morao braniti pred Sudom časti, da za … – sporim pogledom pređe preko njihovih lica – … za vašeg sina samo batina može biti od neke koristi.
Majka naglo ustade, sa kolјena joj skliznu torbica i pade na pod. Stajala je više ustrašena nego uvrijeđena:
– Kako se usuđujete?!
Posmatrao je kao da gleda u jabuku na vrhu krošnje, a onda lagano, uz rameno geganje poče da prede sigurna slova:
– O, i te kako se usuđujem gospođo. – rukom joj dade znak da sjedne – Isto onako kako se Vaš sin usuđuje da proganja drugu djecu… da ničim izazvan lomi stvari, da krade hranu drugima, da bježi sa časova, da vrišti na sav glas, da ne poštuje autoritete… da pravi psine.
– Sve nestašluci – osorno odmahnu glavom žena sa punđom.
– Gospođo… – sa kapcima na polovini očiju primače glavu bliže njima, poput kornjače što je istegla vrat – … Vaš sin uživa u tuđoj patnji. Nema osjećaja za bol i tugu. Tvrdim da ga čak jako vesele. On nije pogrešno vaspitavan u vašem domu, niti ovdje… on je prosto jedno pakosno biće.
Nasta muk u prostoriji. Svi ostadoše zaleđeni u svojim položajima na nekoliko dugih trenutaka. Majka zašmrkelјa, ali brzim treperenjem natjera suze da se povuku iz korita. Otac bi taj koji presiječe tjeskobu:
– Šta predlažete?
Vrat se povuče izdižući glavu, već odavno umorenu od teške brige.
– Znate, ovo je sjajna škola… jedina ove vrste nadaleko. Ponosni smo na to kakve generacije školujemo, i sa kakvom odgovornošću kasnije pristupaju zadacima koji im se povjere. – zastade, ispravi ramena, jer je na red dolazilo ono glavno – Vaš sin neće moći da pohađa nastavu do dalјnjeg…
Obojema se uzdah ote.
– … Savjet se saglasio sa odlukom da do povratka u školu ode na “Farmu popravne etike”. Tamo će mu biti povjerena obaveza brige o, hm, manjim habitatima kako bi razvio osjećaj empatije, požrtvovanosti i prije svega… dobrote. – glavobolјa je već bila neizdržlјiva, pa srknu gutlјaj čaja koji se već odavno ohladio – A sad molim vas idite, i vodite svoje dijete do Farme. Tamo ga očekuju. Pratićemo njegov napredak… ako ga uopšte bude.
Pokunjeni i posramlјeni, roditelјi koji su svoju djecu vaspitavali razgovorom, pođoše do hodnika gdje ih je čekao iskeženi problematični malac… istog dana ga odvezoše do Farme.
* * *
Farma je izgledala kao nepregledno prostranstvo šarenila, poput raznobojnih galaksija. Tako se barem djetetu učinilo. Pojavio se nastojnik, upoznao ga sa pravilima i napomenuo mu da tu ima još nevalјale djece koja se uče “kako treba”. Reče da će i on dobiti svoje parče teritorije i životinje o kojima će morati da se stara.
Odveo ga je do livade, iz tegle izvukao šaku punu svemira, i kazao mu “Vidiš, ovo je Zemlјa… naselili smo je lјudima. Od sada ćeš morati da se brineš o njima. Dobro ih pazi… Jedan tvoj dan će za njih biti hilјade godina. Budi dobar Bog… pa se možda vratiš u školu dogodine”.
Klimnu poslušno glavom… uze svijet u dlan… i kad nastojnik okrenu leđa – derište stegnu dar. Ote mu se osmjeh pun zlobe.
Tako je sve počelo.
Milisav S. Popović