Posmatrao ga je kroz odškrinuta vrata. Kako sjedi, zamišljen, plitko zadihan, sitan… Vjerovatno su ga opet zadirkivali. Oko njega makete od kartona, načinje od šećera pažnje i sa takvim medom ljepote, koji može pretočiti samo neko ko je neizrecivo usamljen.
– Tata?
– Ej! Upravo sam stigao.
– Molim te… – okrenu se otkrivajući kestenjast pogled -… Ispričaj mi kad se završilo ledeno doba. Sjutra treba da odgovaram.
– Geografija?
– Ne, istorija.
– Hm… – sazu cipele, odbaci sako i u dva koraka se nađe pored njega – … Može.
* * *
Akspark. Nije mu bilo pravo ime, već dodato od gomile… značilo je “čudna žaba”. Taj njihov jadni jezik od svega nekoliko stotina riječi – pola od toga u ulozi uvreda. I tokom ledenog doba, ljudi su bili vrlo vješti u izmišljanju poruga – a on nedovoljno spreman da se mijenja. Da, i među precima je bilo onih nalik nekima danas. Odbačenih. Bez valjanog povoda.
Na njihovoj kratkoj zemlji, onoj što je poput patrljka visila ispod Evrope, hladnoća nije bila toliko zla. Ali jeste bila podla s vremena na vrijeme. Ukrala bi im koje dijete, starce i bolesne… no, krvoločnost ipak ne bi toliko nerazumna. Međutim, upadi drugih plemena i kavge među osionima su dovele do zbjega… do seobe bez povratka. Potraga, ne toliko za toplinom, koliko za bezbjednijim mjestom. I hrana. Zapravo je stomak upregao mozgove – kao što doduše uvijek biva. U crijevima je žir života… tamo se i ljubav formira. Sve je to jedno veliko breme trajanja, što u krajnjem ode u potoke sranja.
Akspark je, naravno, krenuo sa njima. Pokupili su sve što su mogli ponijeti, pa se zaputili tamo gdje im se čini da se sunce najduže zadržava. Avetinje još nisu znale za smjenu godišnjih doba, niti da tamo kuda se zaputili čeka prevejana ciča i planine leda.
Pratili su tokove rijeka.
Toliko su makar znali. Mislili su da rijeka uvijek ide gdje su najljepše stvari. Bajke su zbilja najdivnije laži.
Uveče bi se ulogorili, kao što bi uvijek činili i prepričavali kako Akspark od malena voli da grli. Da miluje drveće i bube, maše vukovima, leži na travi… da go stoji na uzvišenju kada vihori. Sve je morao da dodirne… sve je morao da pomazi. Raširenih prstiju – ruku i stopala. Djelovao im je raskrečen… otud “žaba”, nije mario na zadirkivanje, i bačene kamenice… samo bi se smijao i nastavio… otud “čudan”. Njim su se svaku noć bavili.
Kad su stigli do ruba novog kontinenta, onog kojeg danas zovemo “Stara zemlja”… svuda je bila pustinja od leda. Nepregledna. Goleme livade stegnutog snijega. More utamničeno ispod svjetlucavih grebena, a vazduh oštar… i izuzetno grub prema mesu čovjeka. Vrlo brzo su najmlađi prsnuli iznutra, pluća bi ispljuvali u grudvama. Oni u zrelim godinama imali su nešto više masti, pa su nekako izdržali.
Nazad nisu mogli. Naprijed nisu znali.
Zato su zastali. Čekali da se nešto pojavi.
Ništa se nije dešavalo, osim smrti i krupnih pahulja… da umrle zaviju… da bijeli pejzaž ne poremete iskrivljena tijela i zgrčena lica. Da sve uredno poravnaju.
Akspark je bio drugačiji. Nad svakim tijelom bi zaplakao. Kožu ispod grla bi dotakao. Pa bi se oprostio. I sjedio na zimi, po snijegu crtao… tako i zatrajao. I ne bi se zaledio.
Naravno, najgori među njima su najduže opstali. Otimali su krzna, hranu i svaku priliku u lični sebičluk pretvarali. Najgrublje žene, najlošiji muškarci. Takva bješe sorta koja je krenula da se nastani na toj užasnoj strani. Da još gori okot iz sebe istovari. Led ionako podržava bezdušne stvari. Otrov se skoro nikada ne pokvari.
Prođoše zimska ljeta. Izrasli im očnjaci. Akspark je nekako opstao – blage naravi. I na kraju, kad im potpuno dosadi, skinuše sa njega svaku krpu i odgurnuše ga sa brda, da se do podine kotrlja. Zasmijavalo ih je kako se žaba prevrće, dok nije nestao iz vidokruga. U magli. A onda su se okrenuli i otišli, siti zadovoljni.
E od ovog trena priča zapravo počinje… Ugruvan i isječen, čovjek što je volio da sve pomazi, nađe se u nedođiji. Pred njim ambis bjeline što sve ledom liže.
Spusti dlanove na snijeg… Prestade da diše…
Oslušnu u sebi sve što je sakupio… Svaku uspomenu što je sačuvao.
Pusti da iz srca krene… niz prste… u snijeg… duboko… duboko… do usnule zemlje…
Glečeri se povukoše… planine se presvukoše… jeza uteče… daljine više nisu bile nedokučive… Pojaviše se šume… humke… i cvijeće…
Tako je jedan čovjek, dlanovima sve otopio… tako je Akspark ledeno doba ovdje okončao.
* * *
– Divno! – oči su mu grcale – Ali, ako ovo sjutra ispričam, ne gine mi jedinica.
Primače mu se do lica, pomirisa mu obraze, pa ga uze u naručje i podiže iz kolica. Nasloni ga na sebe i okrenu – da obojica posmatraju brda iznad naselja.
– Sine moj… neka ledena doba nikada se nisu povukla. Ona u ljudima. Tebi malom, što ne možeš da budeš kao druga djeca, dato ti je da budeš nježan. A tu leži tvoja planina. Pogledaj samo čemu si kadar! Od papira i kartona praviš svakojaka čuda. Kad porasteš, bićeš nenadmašan. Tvoja obaveza je da odrasteš i postaneš ledolomac. Da budeš inspiracija.
– Znao si da me u školi zovu žaba? (nogice su mu se klatile u naručju)
– Znam.
– Šta stvarno znači “Akspark”?
– Početak proljeća.
* * *
Kad se sve oduzme i sabere… jedino što ostane jeste boja koju vide kada nam se ime pomene. Da li si bio okovan ledom, ili si došao sa šumama. Da li su te slomili pogledi i uvrede… ili si po svemu nasuo cvijeća. Istina o tebi zato mora biti istina dobra. Mi smo, ništa drugo do zbir dodira. Šta god da ti fali, ma koliko bio mali, imaš dovoljno da izvedeš predstavu. Oduševi publiku… da na kraju upamtiš da si živio svoju priliku… I kad se raspeš, oni što će da te pomenu, osjetiće svježinu. Ostavićeš svijetu neobično dragu priču.
Zato, sve što si, upravo takav – baš si nam takav potreban. I prije nego kreneš da iscrtaš trag, zagrli se… trebalo je izdržati sve te zime i pahulje… što nisu dale da kreneš, da stvoriš uspomene.
Ako si živ umro… probudi se.
Milisav S. Popović