– Aaam… Aaaj… Aaj-mo! – vukao je za sobom, držeći joj ruku nježno, ali čvrsto. Pokušavala je da održi korak uz njegov, ali štaka se češće zabadala u zemlju, nego što bi se od tla odgurnula. To, takozvano pomoćno sredstvo je sada dosta odmagalo. A školsko dvorište je bilo vlažno, previše vlažno. Iako bi stalno ponavljao (isprekidano, i sa velikom mukom) “Ajmo”, svaki put bi zastao i izvlačio gumeni kraj, pa bi nastavili sa “njegovom žurbom”. Izgledali su ko kolibri, koji je nekud zbilja jurio, ali bi svaki naredni trenutak “zabo” u jedno mjesto.
Bio joj je najbolji drug. Jedini. Taj nesebični dječak što nije mogao u cjelosti da govori… koga su sa prezirom i sa čestim nestrpljenjem i sami učitelji prekidali. A imao je iver snage, prelijepe snage, koja nije dozvoljavala da ga iko, pa ni svijet sruši. Sa devet godina je bila spremna da mu život povjeri. Posmatrala ga je kako zajapuren i izrazito naumljen juri da ispravi nepravdu. Opet, nju to nije toliko pogađalo, ne kao njega… ali nije htjela da se usprotivi. Ne ovog puta. Doduše, ništa promijeniti neće… ali herojstvo ne zahtijeva uvijek trijumf. Znala je to, kao što je znala da joj kraća noga nikad neće izrasti.
– Aaam… Aaaj… Aaj-mo! (ponavljao je).
I hitali su, dok nisu stigli. Na poligonu bjehu svi. I djevojčice i skoro svi oni dječaci. Cijelo odjeljenje zabavljeno oko nekih svojih stvari. Koje, prema njima, nisu bile za njih.
– He.. Ehm… Hee… Hej!
Okrenuše se. Blistave glave mališana, sa nepodudarnim izrazom nervoze i dosade… kao da su odrasli.
– Ooo…Oootm… Oootkud vaaam prr… pravo!
– Šta mlatiš to? – istupi djevojčica u žutoj majici sa cvjetićima. Svaki lak i ugodan. Nisu se slagali sa njenom dušom. Bješe glavna, predsjednica odjeljenja… ali iz pogrešnih razloga. Tako mala se učila kako da i milimetar moći iskoristi da produži metar svoje sjenke. Šta li će raditi kad velika postane?
Osjeti kako se ona pored njega trese, i kako želi da se povuče, da utekne. No, stegnu joj ruku, uhvati vazduh i pusti viku iz sebe:
– OTKUD VAM PRAVO DA JE NE IZABERETE! ONA JE NAŠ NAJBOLjI ĐAK! VIDJELI STE KAKO PIŠE! KAKVE PJESME JE PISALA SVAKI PUT KAD BI UČITELjICA TRAŽILA. A PJESME SU NAJTEŽE! O, KAKO SU SAMO NAJTEŽE! I KAKO CRTA! ONA MOŽE DA NASLIKA LAVA I TIGRA I ONO MJESTO… – malo mu je trebalo da se sjeti – … DžUNGLA! JESTE DžUNGLU UMIJE DA NACRTA, A TO NIKO NE MOŽE! I, I SVAKI PUT BI SVIMA DALA ŽVAKE, PA I KAD JOJ SAMO JEDNA OSTANE! I TEBI JE POMOGLA OKO MATEMATIKE, MISLIŠ DA NE ZNAM? TO SVI ZNAJU! A TI TAKO?! DA JE NE IZABEREŠ ZA PRIREDBU! OTKUD TI BRE PRAVO! – ostade bez vazduha, i dok su ga svi zatečeno posmatrali, jer ovo bi prvi put da nije mucao, on brže bolje uhvati još koji gutljaj arije – I, IZVINjAVAM SE ŠTO VIČEM, ALI KAD SE DEREM, ONDA MOGU LIJEPO DA PRIČAM! BAŠ LIJEPO! I DOŠAO SAM KOD VAS DA VAM SVIMA KAŽEM KAKO NE SMIJETE DA SLUŠATE NjU, MA NIKOGA, KADA KAŽE POGREŠNE STVARI! NE! NIKAKO! KAD JE POGREŠNO, ONDA JE POGREŠNO! I TO TREBA DA SE ISPRAVI!
Djevojčica u žuto nije skrivala bijes. No, osjetila je da gomila oko nje počinje da se gurka. Predstava je trebalo da bude za svakoga. Sad su u nju gledali, i to je dodatno iznervira.
– E, pa… mi smo se već dogovorili. Sve smo uloge podijelili. – znala je da će time učiniti da se osuda povuče, jer niko neće željeti da preda, ustupi svoje mjesto.
– BAŠ SVE?
– Ostalo je drvo. – neki dječak dobaci – Mislim, i ono ima ulogu. Da pjeva u poslednjem činu.
Žuta se munjevito obrnu i prostrijeli ga pogledom. Klinac se povuče.
– DRVO ZNAČI! – dotače joj ruku kojom drži štaku – Žee…žeeliš li?
Klimnu, i pogled spusti.
– UZIMAMO! AJ SAD ZDRAVO I VIDIMO SE NA PROBI!
Odšetaše, a da se nijednom nisu spotakli.
No, kad zamakoše, suze mu se skotrljaše.
– Šta ti je? Bio si divan i svima si pokazao!
– Zzzbb… Zbboog ttoga kkk-kako nas zovu… Muttavi i Ćooop-ćopava.
Znala je, i zbog toga je bila skrhana. Ranije, više ne.
– Ma, ajde, bogati! – primače se uz njega, štaka pronađe valjan oslonac – Sad ću nešto da te naučim, za svagda… Nije važno kako te zovu, već na šta se odazivaš.
Stade naspram njega, uhvati ga za obraze i pogleda duboko u zenice:
– Ti si moj junak, a ja sam od danas drvo koje pjeva! O, kako sam srećna!
Milisav S. Popović
*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.
*** Ukoliko želite da redovno pratite kolumne, pridružite se zvaničnoj stranici na Fejsbuku: https://www.facebook.com/mili237