Supruga vizantijskog cara Justinijana Prvog je kroz istoriju ostala upamćena kao jedna od najsposobnijih vladarki iz sjenke koju je svijet imao. Istoričari su se često poigravali njenim porijeklom (tvrdeći da je niskog roda), nespretno pokušavajući da zametnu činjenicu koliko vješt vojni strateg i politički savjetodavac žena tog doba bješe. Teodora, mudra i lukava, umjela je da se nosi sa divljim plemenima (gladnih krvi i blaga Konstantinopolja) jednako vješto kao i sa frakcijama unutar sopstvenog carstva, ali i da, razvija fine manire (podle i efikasne) diplomatije. Zvali su je golubicom među šakalima. Ovo zapamtite… jer je ornamentika goluba (gugutke) često izostavljan iz vizantijskih tragova.

Međutim, sjaj njenog perja i neprerezano grlo nisu čuvale izuzetne sposobnosti vođenja dijaloga i ubjeđivanje protivnika mednim riječima. Nešto veće bješe u pitanju. Jedna u potpunosti neuhvatljiva ličnost gospodarila je vladarkinim životom…

Postoji priča iza priče… satkana od finih niti vizantijskih noći i opojana u Oldfildovoj “Flauti” – taj razlog je mitski podveden pod crne lokne djevojke znane kao Trovačica, ili Mala Teodora.

Skrivena iza skuti Carice i njena najintimnija družbenica, čudnovato malo stvorenje iz neimenovanog zaseoka sa Kipra ostade upamćena kao dio legende… čiji je opis povremeno oslikavan na platnima manje poznatih autora. Ali bez iscrtanih očiju. Niko ne zna da li je uistinu postojala, ali neke carigradske misterije  i ovih dana svjedoče o njenom stvarnom životu. Kažu da je imala dvobojne oči, i da je Raspućin došao u posjed njenih haljina.

Pride, kažu još da je Trovačica posjedovala neobičan dar. Bila je kadra da sroči tekst, poigra se svojim i  tuđim stihovima na volšeban način – kome god namijenjeni bili, mijenjali su njegovo stanje svijesti. Grubi bi omekšali, rasrđeni bi se razljutili, voruti bi vratile mač u kanije… Što se nekako da povezati sa čuvenim proglasima koje je Carica voljela da čita tokom prijema nekog razgoropađenog vođe klana ili osvajača iz roda divljih ljudi. Umjesto da orobe Carstvo, u vojne šatore bi se vraćali zadovoljni, “usuti” maglenim riječima Trovačice i bez trunke bijesa. Međutim, nije se tako moglo dugo odolijevati… Magovi nikada nijesu potpuno odane sluge.

Smrt se nadvijala nad veličanstvenom palatom, a njenu esenciju je u mastiljari tajila Mala Teodora. Sve dok se ona sama nije rasrdila i umočila pero ispisijući jednog dana vizantijsko prokletstvo.

Po vjerovanju, krotka čarobnica je prije utamničenja uspjela da tvori tekst koji je onog ko ga čita lišavao dara života. A sve zbog Caričine tvrdoglavosti da ne dopusti dragocjenoj sluškinji da se vrati na rodno ostrvo i vijek posveti čovjeku koga voli. Pismo bješe sročeno tako da uvrede i kletve izvezene kroz simetrične verse opiju onog ko ih čita… ali da najprije ubiju one koji su njemu najbliži. Tako bi onaj ko je držao pismo, u Pakao pošao sa nemjerljivim, svježim bolom. Zavežljaj papira nije mogao biti spaljen, pa je vjekovima nakon upokojenja Carice Teodore na neobične načine proputovao po svijetu i uzimao danak kad god bi se razvezao.

Mala Teodora je vijek završila ubrzo nakon ispisivanja pisma… “zamrije” odmah nakon prvih tragedija koje su se zbog njega dogodile u gornjim odajama carstva. Govorilo se da je ubijena na hiljade svirepih načina, i ne zna se koji je od njih bio pravi – ali se pamti jedno. Glasa nije pustila. Iz nje je istekla krv tamna poput mastila i utekla u potoke carske, da bi se kasnije razlila po vizantijskim rijekama. I dok je moć Istočne rimske imperije vremenom blijedjela, pismo je u punom zamahu pronosilo glas o kletnom nasleđu… vjerovatno dovoljno svježe da i danas bude emisar smrti.

A mi, koji živimo na prostoru gdje se nekada rasprostirala Vizantija, i nosimo navoje drevne mistike i puna grla gustih balada… kao da potvrđujemo priču o Trovačici. Mora da je zbog vode koju pijemo, sposobnost da nekog riječima proburazimo toliko snažna. Kapi mastila se izgleda zalijepiše za misli. Otud toliko otrova i svireposti u slovima. Otud toliko uvreda u nama… što je još grđe, sa nama.

Po jedna Mala Teodora počiva ovdje, ovuda… Narod je umočen u žuč žuči predaka, i nema drugog načina – zato siječemo mjesta koja su po prirodi porijekla načeta. Kao grlo ptića… samo malo treba. I crkavamo… a ne odosmo iz gnijezda.

Kad god ti duša potegne ka kletvama… osvrni se… potraži goluba…

Tu je, mora biti tu… jer, to ti je od njega.

 

 Milisav S. Popović

 

*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.

*** Ukoliko želite da redovno pratite kolumne, pridružite se zvaničnoj stranici na Fejsbuku: https://www.facebook.com/mili237