Toba. Jezero na Sumatri (Indonezija). Mjesto gdje su nastali prvi ljudi. Njihovi smo, i samo njihovi potomci (ako se u međuvremenu nauka ne predomisli). Prije 75.000 godina ona nije bila mirna jezerska površina – kakva je danas – već vulkan… vrlo, vrlo neobičan. Jedan od najvećih – tzv. referenter (supervulkan). Erupcija koja se u to vrijeme dogodila, umalo nas nije istrijebila. Masivnija katastrofa koja se isplesala na Zemlji – najveća u posljednjih 2 miliona godina. Izazvala je vulkansku zimu koja je trajala šest do deset godina i donijela stogodišnji temperaturni disbalans. Nije jasno kako je homo sapiens uopšte preživio. Tačnije, bilo je nekad nejasno. No, idemo redom…
Pepeo je prekrio južnu Aziju i Afriku. U atmosferu je Toba izbacila približno 2.800 kubnih kilometara pepela, lave i užarenog kamenja, i time zatrpala cio indijski potkontinent, a vascijelu planetu privremeno zavila u gusti mrak. Ljudska populacija svela se na tri do deset hiljada jedinki, vjerovatno oko hiljadu relativno zdravih parova. U rečnicima se taj period naziva Tobanskom katastrofom. Bješe to prekretnica… u mnogo širem tumačenju od “običnog” smaka svijeta.
Posledica užasa bila je masovno izumiranje biljnih i životinjskih vrsta. Prema teoriji, ali i izučavanjama ljudskog DNK, erupcija je istrijebila većinu bočnih ogranka ljudske rase, a brojnost Homo sapiensa svela na neodrživ broj. Ali, začuđujuće, došlo je do znatnih izmjena u čovjekovoj umnoj srži. Kao da je ubrzalo sokove smisla. Homo sapiens je opstao – izmijenjen, nadograđen. Počeo da se organizuje, započeo sa drugačijim načinima razmišljanja i krenuo da osvaja druge krajeve… daleko van postojbine. Uprkos hladnoći, uprkos opasnostima. Upravo “drugačiji način razmišljanja” predstavlja jednu od najvećih enigmi… stvara zabunu kako se u relativno kratkom periodu (možda nepunih deset mjeseci od katastrofe) od skupljača plodova čovjek preobrazio u mislećeg stvora? Kako i zašto je počeo da povezuje stvari i složeno slaže misli? Kako je tako nešto uopšte moguće bez praktikovanja repeticije i gomilanja iskustvenih grešaka? Jeste, jer se upravo tako i dogodilo. Desila se nagla evolucija. Skokovita. Prosto tako. Premijera u poimanju koja je uspješno izvedena. Kao što kažu da je pasulj prost. Iako je zapravo genijalan.
A. G. Ridl kaže da je ljudska rasa u periodu Tobanske katastrofe počela drugačije da se ponaša. Došlo je do sinteze složenih načina opštenja. Nastao je artikulasan govor. Bio je to najveći napredak u istoriji – ono što naučnici nazivaju i Velikim skokom naprijed. Kad pogledamo ljudske fosile prije i posle Tobe, nema nikakve razlike. Nema velike razlike ni u njihovim genima. Sve što se zna da je suptilna genetska promjena izmijenila naš način spajanja vizuelne sa logičkom formom. Usložnila ga i dovela u sinhroni red. Došlo je do tzv. promjene u moždanom povezivanju. Ma čime da je prouzrokovana, promjena u moždanom povezivanju pokazala se kao najveći lutrijski zgoditak u istoriji. Ljudska rasa je za manje od pedeset hiljada godina prešla put od ivice istrebljenja do potpune dominacije zemljinom površinom.
Vrijedno pomena je i to da su prije pedeset hiljada godina postojale četiri ljudske podvrste: mi ili savremeni ljudi u anatomskom smislu, zatim neandertalci, denisovani i homo floresijensis (ili hobiti, kako se popularno žargonizuju). Sve četiri nabrojane ljudske grupe mogle su međusobno da se razmnožavaju. Postoje dokazi da su to i činili. Kada je prije nekoliko godina dešifrovan neandertalski gen otkriveno je da svaki čovjek van Afrike ima (između jednog i četiri procenta) upravo neandertalske DNK. Taj procenat je najveći u Evropi – postojbini neandertalaca. To znači da su savremeni ljudi, ja, vi, svi – ipak hibridi.
Gorepomenuto i nije toliko značajna tema za danas, koliko sledeći fenomen… Tobanska katastrofa je ipak dovela do izumiranja vrsta. Do potpunog kolapsa života. Ljudi su svedeni na zanemarljiv broj. No, nekako – grožđica u zamoru je evolutivno buknula. Rusi i Amerikanci se slažu sa teorijom koja je začuđujuće, tvorena na prostorima nekadašnje Kraljevine Jugoslavije. Autori, naučna imena koja su je odnjegovala se ne pamte… nažalost. Npisali su da svako naglo smanjenje stanovništva uzrokuje “genetsko usko grlo”. Kad se nađe u tom stadijumu, u poziciji skoro neizbježnog nestanka, genetsko usko grlo napumpa eliksirima preostale jedinke – te tako dovodi do hitre i praskovite nadogradnje. Istupa se na nivo više.
Da li je onda Toba dokaz da samo kroz užase, prirodne i vještački tvorene katastrofe čovjek postiže umno presvlačenje? Izgleda da tako neki misle… oni bitni, oni iza kulisa. Postoji spis, poznat kao “Rez” – koji insistira na povremenim ratovima, ili drugačijim katastrofama koje bi desetkovale čovječanstvo. Sve zarad ulaska u genetsko usko grlo. Kažu da je “Rez” biblijski važan onima iza sjenke. U njemu je “Toba” označen kao poželjni metod, božji način… ne užas.
A opet, postoji “latima hioda” – teorija o tome da će svaka jedinka umno da procvjeta kada duševno bude osvojena. Spajanje usana u poljubac između dvoje kod kojih prede plam izuzetnog privlačenja – stvara vatru koja hemijski otvara zone spoznaje u umu… i prostranstvo soka u srcu. Sve što treba jeste ubijediti čovjeka da se manje plaši ljubavi od rata. I eto evolucije… eto, u malom, velikog praska. Latima je antipod “Tobi”… ona je učinila da dođe do jednog dalekog ljubavnog čina koji još traje u svima nama. Kada se neandertalac zaljubio u sapiensa.
Hibrid si, najbolji… a ti bi i dalje da si među sjenkama?
Odloži mač, rasklopi oklop… kreni u boj usnama.
Toba je poljubac između Zemlje i svemira.
Budi nekom Toba… razlog za izumiranje,
radi boljeg nastavka…
radi vulkanskog života…
budi najljepša moguća katastrofa.
Saznaćeš šta je latima hioda.
To ti obećavam.
Milisav S. Popović