Hotješe da doznaju kolonizatori uspjeh misije na ledu Aljaske, pa pitali starog Eskima koliko i kako je shvatio sedmomjesečno izučavanje katoličanstva – što mu nametnuše “dobri osvajači.

Umjesto odgovora, on zapravo upita njih: 

„Ako nisam znao za postojanje Boga i prisustvo grijeha, hoću li onda poći u Pakao?   

Rekoše mu: „Ne, jer nisi znao“.

„Pa, zašto ste mi onda sve to ispričali?“

 *

Ova sekvenca je poslužila rijetkim pristalicama „trezvenog puta“ (šetnja drumom bez stranputica) da skrenu pažnju svijetu da će izostanak/nedostatak fokusa u životima pojedinaca dovesti do rapidnog gubljenja kursa napretka svukupne civilizacije.

Odvlačenje pažnje na banalne stvari učiniće svijet košnicom u kojoj svi rotiraju i zuje jedni drugima u usta… iritirajući krajnike do povraćanja.

Samim tim istanjiće se do nestanka osjećaj sreće. Čovječantsvo će postati depresivna masa puna zlonamjernih, a nejakih monstruma.

Teorija „trezvenog puta“ je plasirana ranih dvadesetih godina prošlog vijeka… i ispostavila se, bogami, dosta tačna na početku ovog milenijuma.

Pogledajte danas sebe i one što vas okružuju… Sistem nauči da zaboravite čemu ste hitali, i zbog čega uopšte postojite. Umjeto centralnih i dalekosežnih ciljeva, naučismo da obitavamo u periferijama i sa periferijama. Život postade sporadična pojava… neplanirana, kanda nearzumljivo suvišna.

No, možda nije zgoreg da, nakratko, budemo i sami pristalice trezvenog puta i iznova se “nafokusiramo”. Skakaćemo od stvari do stvari, od sitnog ka sitnijem.

 

Voljeti nekog zarad onog lijepog osjećaja “plesa sa anđelima” je oproban recept… kliše u filmskoj i književnoj romansi. Paralaža sa neumitnim krajem. Tome nas podučava cjelokupna masa: “ti + ti = to” (uspješna formula, vele). Ne smije biti minusa… jer, kakva je to onda ljubav pobogu! Ali voljeti nekog tako gusto da sama misao o njoj/njemu ućutka demone iz okoline… e to je bato “luksurama”. To je ono što znači biti spasen… uz pomoć proste misli o drugome. Ti = To. A sve onda bude 2 (beskonačnost na kvadrat).

Bezumnici kažu da čitaš zato što si usamljen i nemaš život. A ti naprosto odlučio da čitaš kako bi ih imao više.

U svemu smo polovični… ne smijemo se dovoljno, jer kažu oplakaćeš; ne plači previše, biće gore; ne popij koliko ti duša ište – jer će prifaliti vode; spavaj s jednim okom otvorenim – jer su svuda opasnosti; raduj se umjereno… i jedi toliko tek, da jedva čekaš novi zalogaj. Zašto pobogu? Zašto da u svemu budemo napola – jer, onda kad umremo bićemo potpuno mrtvi.

Fokus je često izmješten… u naporu smo konstantnom, kako naći savršenu osobu za par, umjesto da se usredsrediš na to da sam postaneš potpun. Ne samo zarad nekog posebnog… već cijelog svijeta. Zarad nas, a prije svega sebe radi.

I važna opomena za sve koji su od svega digli ruke: samoubistvo ne okončava mogućnost da stvari postanu gore, već sprečava šansu da život bude bolji.

Onda te tišti strah od propadanja. Da, neuspjeh zbilja umije da ubije poneki san… ali ono što učini genocid od naših snova je konstantna sumnja.

Možda nije fora da postaneš sve što hoćeš… već da ne postaneš ono što u srži nisi. Svi pod ovakvim okolnostima trajemo kao pokvarena roba. A tako smo puni stremljenja. Pa se načičkasmo strijelama – ko bodljikava prasad.

Najgori oblik zatvora u kom ljudi mogu da žive jeste onaj stvoren od straha šta drugi o tebi misle.

Budi dobra osoba, ali ne troši vrijeme da druge ubjeđuješ u to.

Veliki problem svih današnjih komunikacija jeste da uglavnom ne slušamo da bi procesuirali i shvatili informaciju… slušamo kako bi je nekome prenijeli. Umjesto znanja, prepričavamo. I onda umislimo da smo genijalni.

Ako su mnogi zadovoljni sa vama, mora da ste učinili veliki broj kompromisa u svom životu. Kako to ožuli karakter, a?

Ako ste vi srećni i zadovoljni sa svima u okolini, onda ste pametno naučili da ignorišete njihove greške.

Najbolji način da predvidite budućnost jeste da je stvorite.

Ne ponašaj se kao da si osvojio svijet… hodaj brate kao da te nije briga ko jeste.

Svako koga sretneš, bije bitku samo njemu znanu… zato budi fin, uvijek.

* * *

Znaš li šta je tvoj problem? Pametan si. Previše pametan. Nadograđeno razmišljaš, jer ti um juri hiljade kilometara na čas. A opet si tužan. Tužan jer te svijet nije prevario i izmanipulisao. Ne misliš kao većina, jer ne vide stvari sa propratnim vagonima. A onda pomisliš da si glup, jer si pametan dovoljno da shvatiš da ne znaš dovoljno… ne znaš sve. Da, tvoj problem je što si duša obazriva. A da je sreće… to ne bi bio nikakav problem.

Opusti se, jer ništa nije pod kontrolom.

Tek povremeno, kada je magla baš teška, izoštri fokus.

 

 

Milisav S. Popović

 

*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.

*** Ukoliko želite da redovno pratite kolumne, pridružite se zvaničnoj stranici na Fejsbuku: https://www.facebook.com/mili237