Profesorica ga pomilova po glavi. Spuštenoj i zamišljenoj. Prsti mu bijahu na dirkama, ali nije svirao.

– Dobro onda. Idem ja… a ti vježbaj. Imaš još pola sata. – glas joj bi prijatan i sveden, kao i uvijek… potom ode i zatvori vrata učionice.

– Je li čisto? – minijaturno prase izviri iza sveske sa notama.

– Mhm. – dječak procijedi.

– Ha! – životinjica ne veća od palca poletno iskoči. Na dvije noge iskliza plešući nešto nalik valceru do ivice klavira – Vidi nas! Božićni koncert! – pucnu papcima – Biće ovo luda noć kažem ti! Noć za pamćenje!

– Valjda. – prozbori još tiše, šiške mu prekriše oči.

– Trema? – guda se primače i pogleda odozdo u dječakovo lice. Usna kao da je podrhtavala.

– Onako. – htio je da na “onako” tako i ostane, ali jezik odluči da se ne povinuje – Vidi me. Slijepi učenik koji nešto želi da dokaže. Zaboravljam melodiju. Čitave djelove. Šta ja uopšte radim ovdje Piki?

– Imaš mene. – guda se iskezi.

– Eh, da… imam tebe. Prase ne veće od palca… koje jedino ja vidim. Imaginarni drug da me spase mraka samoće.

– Bolje imaginarni, nego iz interesa – pokuša da se osmijehne, ali stegnu njuškicu – Vidi nešto… – skliznu do dirki i pomazi mu prste – … Postoje tri razloga zbog kojih se neko mijenja: 1. naučio je dosta, 2. patio je dosta, 3. odlučio da više ne bude sam. Ti si sve prošao… Ovo je noć kada ćeš učiniti korak, najpotrebniji. Naučio si da sviraš… tako lijepo. Dokaži sebi, drugi nisu bitni, da si živ. Ako si slijep… ne znači da ne vidiš. – potom nasloni glavu na njegov palac – Tvoja plava je plavlja od svih boja koje znam.

– Šta ako pogriješim, Piki? – uze ga blago u dlan i primače licu. Gledao ga je srebrnim očima, kao da ga zbilja vidi – Šta ako se zbunim… šta ako mi se budu smijali?

– Pa nek se smiju! – zaklepeta ušima – Uvijek se najružniji svemu smiju. Uvijek najgori nađu mrlje na porcelanu. Ehej ti si prostranstvo! Kapetan naše lađe! – uhvati ga za šiške i protrlja vlasi kroz meke papke – Pritom si moj drug najbolji.

– Još deset minuta!! – začu se iz hodnika.

– Strah me Piki. Bolje da odustanem… mogu da kažem… mogu da…

– Ehej, psst! Pssst! Tu sam… tu sam. – i uvuče mu se u džep košulje – Maziću ti srce da se mnogo ne trese. Sve ću da ti budem tu, da znaš.

– Dobro. Važi. Hvala Piki… – dodirnu se do džepa i udahnu.

– Još nešto… Kome ćeš da posvetiš nastup?

– Mocartu i Zmaju… da, obojici. Mocartu i Zmaju.

– Divno! – džep se nadu i izduva – I meni su oni potpuni carevi! A sad idemo i budi hrabar. Budi neustrašiv i nasmijan! Odbaci sidra i zaplivaj! Ajde kapetanu moj! Držim ti jedra! Ajmooo!

* * *

Samo je razabrao kako profesorica nešto u najavi priča i kako coknu njegovo ime… dok su mu pomagali da se ispenje na pozornicu mogao je da osjeti kako cijela sala gleda.

Bilo ih je previše!

Srce mu opet kukavički zalupa… ali ga Piki papučastim dodirima smiri. U sebi je ponavljao “ja sam kapetan, a ovo je moja priča”.

Potom smjesti prste na dirke… i klavir se raspjeva.

Božić je stizao te večeri nešto ranije. Ali je ipak malo zastao kod Muzičke dvorane i naredio vjetru da ga spusti i da se smiri na tren… da posluša otkud dolaze ti zvučni svici.

A svirao je mali… O kako je svirao! I griješio je… tako divno je griješio. Ali niko ne bi primijetio. Piki bi na svaku grešku grleno zapjevao… pa je sve zvučalo baršunasto i namjerno… isprepleteno ukrasima i neuhvatljivo. Guda iz džepa je istinski bila ponosna. Udarala je ritam milokrvnom srcu da i dječak zna kako je svemir srećan.

Negdje gore Mocartu biskvit puče kada ga je čaju primicao… Naćuli bolje uši i viknu “Mein Gott!”. Zmaj je u tom trenutku sa svojim malim anđelima ljuljao noge sa mosta… a onda skočiše: “Tata, čuješ li ovo? Mislimo da je za tebe.” Ustade i plućima pjesmu udahnu. Mahnu rukom Mocartu – koji bijaše na sasvim drugom kraju Raja i doviknu mu “Čuješ? Sjajno, zar ne!”

A dolje, na Zemlji… ko god je bio, samo je uzdisao. Veće radosti i raskoši nadaleko se ne začu. Na koncu svi poskakaše, vjetar zatrepera, zvijezde se rasuše – žagor i aplauzi poput konfeta se raspukoše.

Maleni okrenu lice put mraka gdje se klicalo. Nešto plavo je doticalo. Dodirnu se do košulje. Srce je duboko udaralo. Šapnu:

– Piki… kako se zove ovo što vidim?

– Život.

–  Ne bih znao… Da te nemam, ne bih znao. Tako milo ime. Živ sam.

* * *

Dušama ustrašenim, anđelima sitnijim od nokta… ne usnite, vaskrsnite.


Milisav S. Popović