O igri bih da ti pričam. Kad uđeš u nju, zakoni i običaji svakodnevnog života nemaju više nikakvog značaja… osim zanemarljive, neprijatno sitne vrijednosti. Za djecu koja se nađu u žaru igre „običan svijet“ se gotovo sasvim ukida… skoro da nestane. Nastupa momenat potpunog prisustva tjeloduše igrača. Nešto što je gotovo začuđujuće prirodno. Ugodno i sveprožimajuće. Vrijeme i prostor su sadržajniji, bolje iskorišćeni – pojavljuje se spontan i neobjašnjivo stabilan red. Ritam i harmonija se nadovezuju sa kapima znoja i ubrzanim otkucajem srca. Događaji se daju usporiti, preskočiti ili ponoviti. Nema nužnosti u učestvovanju, a opet je nevjerovatno korisno da se igri priključiš. Od svega najbitnije – zabavno je. A kad je nešto zabavno, tada prestaješ da misliš o sebi i na sebe – prepuštaš tijelo i um nekoj zajedničkoj sudbini o aktivnom uživanju. Adiktivnije od droge. Zdravije od spanaća. Emocije se pročišćavaju i svode, a individualnost lijepo srasta sa individualnošću drugih. U razigranosti instiktivno znaš kome da vjeruješ, koga da štitiš, od čega da se čuvaš, čemu da se predaš. Taj aspekt intenzivnih predosjećaja alhemija naziva Laetitia maxima (latinski).

Izraz je nezgrapno preveden – formulacija ima sijaset, najbliža je ona koja kaže da je Laetitia maxima ništa drugo do instrument „najvećeg zadovoljstva“. Zbunilo me kad sam se prvi put sa njom sudario, ne zbog toga što letitiju nisam razumio – već zbog činjenice da je tako lako izgubimo kad odrastemo. Alhemičari su nastojali da dođu do seruma koji bi ovo stanje svijesti moglo da vrati odraslim osobama. Koliko je ta misija bila značajna, svjedoče tri velike škole alhemijskog zanata koje su se umjesto traganja za kamenom mudrosti i receptom za dobijanje zlata odlučile pozabaviti mućaknjem sirupa što evocira mozgu potrebu za igranjem. Izgleda da naša nezgrapnost, ugruvanost, samoća, neispunjenost, nezadovoljstvo, odustajanja potiču sa jedne grane razloga – tačnije, iz majušne duševne rupe koju vučemo od ranih dana. Tamo gdje je nekada stanovala ezoterična klica igre i zabavljanja.

Naravno, i psihologija je pokušavala da razveže čvorove ovog termina… Pomogle su joj sociologija, te primijenjene tehnike profilisanja – znate do kakvih se zaključaka došlo? Pomamljujućih, razočaravajućih i opasnih. Bilo je djece (a u današnje vrijeme se rađa sve više) koja nisu posjedovala pravilan damar Laetitia maxima… Kroz igru su iskazivala agresiju, izopačenost, ljubomoru, kukavičluk i podlost. Ne sporadično, što bi se i dalo razumjeti – već uvijek. Njima takvima igra nije donosila momenat zabave – već isključivo grubu trampu pokušaja i uspjeha, kao i straha da neko drugi od mališana ne izađe kao pobjednik, ili vođa. Takva djeca se po stasavanju u ljude domognu samog vrha društvnih ljestvica moći i nikada ne razviju ono što je fundamentalna svrha igranja – osjećaj časti iz poraza. A bez toga nema ni saosjećajnosti i osvrta na potrebe sunarodnika. Umjesto Laetitia maxima njih vodi Laetitia incommodum – (zadovoljstvo zla).

I naše studije su potvrdile da u dječjoj dobi koncept igranja potpomaže u rešavanju mnogobrojnih emotivnih zavrzlama… tada lakše stičemo i pametnije biramo prijatelje, ljepše iskazujemo naklonost i simpatije, brže i dublje stvaramo raznorodne konkretne veze sa okolinom – a sve to postižemo impulsno, uz pomoć divne Laetitia maxima. Da nam je danas prisutna u ćelijama, svakodnevno bi širili krug prijatelja, lakše bi se odlučivali na rizične intimne zaveslaje i uopšteno govoreći – disali bi punije. A tek što bi se, pride, na tom putu igre odluka zabavili. Ne bi bilo teških sati osame i dosade. No, dugo vremena smo zanemarivali ponašanje onih što su i u igri zabadali noževe vršnjacima i formirali grupe manje uklopljenih kako bi njima manipulisali u svrhu destrukcije i upropašćenja koncepta zabave. Prosto, jer nismo vjerovali i smatrali da iz dječjih grla može da reži Laetitia incommodum. Ali može. I ne vjerujte u onu glupost da se djeca rađaju nevina. Ne sva! I nikako ne među nama ovakvima.

Ljudska rasa posjeduje mnogo definišućih naziva: Homo amans (bića ljubavi), Homo animalis (bića sa dušom), Homo discens (učeća bića), Homo inermis (bespomoćna stvorenja), Homo poetica (poetična bića)… ali su dva ostala kao sržna: Homo sapiens (misleći čovjek) i Homo ludens (biće igre). I svako od ovih je lirski opravdano… ali su svi do jednoga derivati igre i razmišljanja. Nastala su iz najvećeg zadovoljstva (Laetitia maxima).

Pokažite mi dvorište u kome se djeca igraju, a ja ću vama pokazati koja će od njih sjutra da vladaju buzdovanom i lažima.
Laetitia incommodum će od njih da napravi Homo mendax i Homo necans (lažljiva i zlotvorna bića). Nažalost. A mi tu ne možemo ništa – jer je takva igra.

Milisav S. Popović