Za djecu koja se nađu u žaru igre „običan svijet“ se gotovo sasvim ukida… Nastupa momenat najugodnije sinteze duha i tijela. Vrijeme i prostor su sadržajniji, bolјe iskorišćeni – pojavlјuje se spontan i neobjašnjivo stabilan red. Ritam i harmonija se nadovezuju sa rosom znoja i ubrzanim otkucajem srca. Događaji se daju usporiti, preskočiti ili ponoviti. Od svega najbitnije – zabavno je.

Emocije se pročišćavaju i svode, a individualnost lijepo srasta sa individualnošću drugih. U razigranosti instiktivno znaš kome da vjeruješ, koga da štitiš, od čega da se čuvaš, čemu da se predaš. Taj aspekt intenzivnosti alhemija naziva Laetitia maxima.

Izraz je nezgrapno prevođen – formulacija ima sijaset, najbliža je ona koja kaže da je Laetitia maxima ništa drugo do „najveće zadovolјstvo“. Alhemičari su nastojali da dođu do seruma koji bi ovo stanje svijesti moglo da vrati odraslim osobama. Koliko je misija bila značajna, svjedoče tri velike škole koje su se umjesto potrage za kamenom mudrosti odlučile pozabaviti izlivanjem napitka što iznova rađa potrebu za izmišlјenim plesovima. Izgleda da lјudska nezgrapnost, ugruvanost, neispunjenost i odustajanja potiču sa jedne grane razloga – iz majušne duševne rupe koju vučemo od ranih dana. Tamo gdje je nekada stanovala ezoterična klica šarenog dobovanja.

Dječje igre mališanima pomažu u rešavanju mnogobrojnih emotivnih zavrzlama… tada se lakše stiču prijatelјi, lјepše se iskazuju naklonost i simpatije, brže i dublјe se stvaraju raznorodne konkretne veze sa okolinom – a sve to ide nekako impulsno, uz pomoć divne Laetitia maxima.

Da nam je danas prisutna u ćelijama, svakodnevno bi trčali po livadama šireći krug prijatelјa jureći za zunzarima, lakše bi se odlučivali na rizične intimne zaveslaje i uopšteno govoreći – disali bi zadihani, ali punije. Ne bi bilo teških sati osame. Zažmurili smo otkad smo prestali da igramo skrivalice.

Naravno, i psihologija je pokušavala da razveže čvorove ovog termina… Pomogle su joj sociologija, te primijenjene tehnike profilisanja. Znate do kakvih se zaklјučaka došlo? Pomamlјujućih, razočaravajućih. Bilo je djece koja nisu posjedovala pravilan damar Laetitia maxima… Kroz igru su iskazivala agresiju, izopačenost, podlost. Ne sporadično, što bi se i dalo razumjeti – već uvijek. Nјima igra nije donosila momenat zabave – već isklјučivo grubu trampu pokušaja i uspjeha, kao i strah da neko drugi ne izađe kao pobjednik. Takva djeca se po stasavanju u lјude domognu samog vrha društvnih lјestvica i nikada ne razviju ono što je fundamentalna svrha igranja – osjećaj časti iz poraza. A bez toga nema ni saosjećajnosti i osvrta na potrebe sunarodnika. Umjesto Laetitia maxima njih vodi Laetitia incommodum – (zadovolјstvo zla).

Nažalost, dugo vremena se zanemarivalo ponašanje onih što su u igri zabadali noževe i formirali grupe manje ukloplјenih kako bi njima manipulisali u svrhu destrukcije. Prosto, jer nismo vjerovali i smatrali da iz dječjih grla može da reži Laetitia incommodum. Ali može. I ne vjerujte u onu glupost da se djeca rađaju nevina. Ne sva! I nikako ne među nama ovakvima.

Ljudska rasa posjeduje mnogo definišućih naziva: Homo animalis (bića sa dušom), Homo discens (učeća bića), Homo inermis (bespomoćna stvorenja), Homo poetica (poetična bića)… ali su dva ostala kao sržna: Homo sapiens (misleći čovjek) i Homo ludens (biće igre). I svako od ovih je lirski opravdano… ali su svi do jednoga derivati igre i razmišlјanja.

Pokažite mi dvorište u kome se djeca igraju, a ja ću vama pokazati koja će od njih sjutra postati meštri od otrova. Laetitia incommodum će od njih da napravi Homo mendax i Homo necans (lažove i zlotvore). Alhemija kaže da mi tu ne možemo ništa – jer je takva igra.

* * *

Opet, nije sve zabadava… postoji ultimativni trijumfant. Amans At.

Onaj što zna uspavanku za vatru, ptice i podivlјali okean… Korača pružajući po zemlјi stope nenaoružanog ratnika. Čak i ako je krug prepun đavola… njemu su vjetar i svjetlost zaštita.

Pitaću te još jednom – jesi li Ti taj? Jesi li Amans At?, ili Homo amans (čovjek od čiste lјubavi satkan).

Jer upamti… sve dok znaš da voliš… igri anđela ne nazire se kraj.

U pokeru života, moj adut ionako nikad nije bio u kartama.

Milisav S. Popović

 

*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.