– Vi ste jedan od rijetkih autora koji je i s (pseudo)naučne tačke i s literarnog aspekta pronikao u većinu crnogorskih legendi. Neki Vas nazivaju i začetnikom novog doba fantastične folkloristike, ako to uopšte smijem tako nazvati. Razumljivo je odakle crpite inspiraciju, no ne baš i kako ste odlučili da građu koju imate pretvorite u nešto što će masovna publika da, bez imalo pretjerivanja, zavoli?

Hvala Vam na lijepom obziru. Ako je zbilja tako, onda mi to predstavlja veliku čast. Što se fenomenologije pristupa literaturi tiče, fantazijsko zapravo zavisi od svih elemenata od kojeg zavise i ostali žanrovi…Velika je razlika između pisanja i skribomanije. Što publika, opet, tako jasno prepoznaje. Svaki sadržaj koji posjeduje srž, priču, kontekst, refleksivnost i etičko-estetički skelet – privući će pažnju čitalaca. Ovdje se ne radi o trendu, koji se, eto desio i privremeno postao hit… Govorimo o kontinuitetu dugom petanestak godina koji ne prestaje da privlači raznorodne duše. Zaveslaj priče je ono što stvara glad kod svakoga – ka čemu me vodi?, šta sam spoznao?, gdje sam s ovim stigao? Mislim da smo stvorili toliko različitih mora, da svako ima dovoljno obala da se neka duša domogne kopna… Zato, fantazijsko fantastični obzir kojim se vodim nije repetitivan, već umočen u mastila drugačijih ukusa. Nekada je u pitanju triler, nekad dramska sekvenca, povremeno i humor… ali svako preplitanje žanrova mora sa sobom da donese ukus ličnog, ne autorovog, već čitaoca. Većina današnjih stvaralaca pati od potrebe da “ispiše” sebe, što bez obzira na opravdanost želje, podrazumijeva jedan oblik egoizma – koji je nerijetko zamoran publici. Svaku priču, pa i neku svoju duboko intimnu, možete ispričati uz pametne navoje (filtere)… uvođenjem izmijenjene fabule i drugih protagonista. Takve novele se lakše gutaju, a poruka se domogne zaključka. No, da se vratimo stanici sa koje smo krenuli… koristim zmajeve i vukodlake da izgovorim ljudske sudbine. U ovom slučaju drevno služi da dotakne sve ono što smo danas, i što će mnogi da budu sjutra.

–  Je li Crna Gora idealno podneblje za pisanje fantastike, pogotovo ako uzmemo u obzir da taj žanr ima otvoren prostor za duboku alegoriju, kritiku društva, osudu?

Zanimljiv pristup… Književnost, na sreću, ne pati od ramova. Svaka umjetnost može biti dobar instrument za seciranje real političkih okvira (u koje podrazumijevam sociološko kulturološki radar). Ipak, moje platno slova se vrti oko motiva koji prevazilaze očigledne krugove i svakodnevno sricanje ponavljajućih osuda. Bavljenje čovjekovim neizrečenim tamnicama, potrebom za disanjem koja nije spriječena demonima, dodir do srca koje skriveno kuca iza vodopada otrova… sve su to aspekti koji grcaju da budu ispisani. Mislim da je to recept za koji mnogi i nijesu znali da im je potreban… Jer, svako od nas je dio nečeg što je skromno ili neobično osjetljivo po prirodi nastanka… Polazeći od toga, priče pjevaju himnu o tome ako jedna duša nije slobodna da živi kako treba, onda je svaka ugrožena.

U pravu ste, Crna Gora jeste inspirativna za miješanje magija… Međutim, do onoga koji dođe do bunara damara, zavisi kako će se sklopiti slagalica. 

– Zašto fantastična i naučno-fantastična priča nijesu toliko popularne kod nas?

Sa ovom konstatacijom se ne bih saglasio. Čak mislim da su oba žanra izuzetno čitana, prihvaćena… i da im popularnost raste. No, možda je kvaka u ponudi domaćeg štiva… Tu nam već fali autora. I, opet bih se vratio na prvi dio razgovora – mjerilo kvaliteta nekog djela određuje opseg luka koji zahvata kvalitetnu publiku. Nema veze sa žanrovima… Dobra priča je dobra priča. I to je sasvim dovoljno da zaživi i postane samostalna. 

– Koja savremena, upravo aktuelna crnogorska tema može biti dobra podloga za jednu dobru fantastičnu priču?

Bijela kuga. Naša nedovoljna otriježnjenost da dok se gušimo u bezvezarijama i bijesnim prepucavanjima oko dokazivanja jeftinih istina, prirodnim tokom vremena nas već odavno žvaće jedan od najužasnijih horora… nestanak.

– Ko su Vaši omiljeni autori u okviru žanra? Mislim na autore iz Crne Gore. 

Istakao bih Željku Mirković, Dušana Jabučanina, ali i Nikolu Backovića, ilustratora. Sve troje posjeduju izuzetan talenat i poseban stil. Željka je dama, koja doduše povremeno, ali nebeski uspješno zalazi u polje fantazijskog… iako je njen opseg izuzetno raskošan, kad sa njenih priča pređete u poeziju koju stvara, pitate se koliko duša u njoj zapravo spava. Dušan je već jedna veličanstvena cetinjska struja novog talasa. Napisao je dvije knjige koje koriste magiju i doba koje nikada postojalo nije, da opiše ere ovdašnjeg krša i ljudi koji su kamen voljeli do suza. Naš Nikola… radi se o izuzetnom talentu koji pretače napisane sekvence u slikovne prikaze koji dopunju i krunišu bajke. Nešto u njegovim linijama ukazuje na drevno majstorstvo. Sve troje su već dio nove krvi naše umjetnosti.

Novinarka: Dragana Erjavšek