Jednostavnost. Tako prosta, često neizvodljiva. Najljepši harmonijski nizovi u muzici su zapravo (uvijek) izuzetno jednostavani. Previše momenata mora da se posloži, a genijalnost kompozitora je ključna u toj raboti. Jednostavnost zapravo i nauci godi. Koliko god matematika narasta u bauka – cilj joj je da sve što proučava svede na jednostavan proračun… da iznađe što bolje načine da se do rešenja dođe jednostavnije. Simplifikacija je neophodna. No, kada je pogrešna, i kad se do nje dolazi silom na sramotu – postaje stupidna. Tada se zove demagogija.
Vidite, u našoj najintimnijoj dubini čuči poriv da sve što postavimo sebi kao pitanje zatraži efikasan monokomponentni odgovor. Da to što želimo da saznamo, da to čime želimo da ovladamo – u sebi ne nosi više od jedne naznačnosti. Odbija nas predstava da nešto ima više uglova sagledavanja… jer, želimo prekidač, koji će ili biti isljučen ili uključen. Naš um traži binarno sklapanje stvari. Zato se pojavljuju oni, koji će (računajući na to) istupiti, izreći i obmanuti – ponudiće ljudima priču koja je logična, ali nije istinita. Demagogija je savršen kvasac u opijanju i zavođenju onih koji ne bi da razmišljaju. “Zvuči jednostavno, blisko – mora da je tačno tako”.
Iako će se većina zakleti da ne postoji način da ga bilo ko zavede… mi zapravo vjekovima živimo prihvaćene “obmane”. Ostatke davnošnje demagogije. Danas ih zovemo “mudrosti” ili stvari od tradicije.
Blagi dani oko Božića su vrijeme kada sa usana sklizne “opraštanje”. Vele, oprostiti je znak svete vrline. Zašto su onda u svim religijama bogovi vrlo osvetoljubiva bića? Zašto nam se nameće “oprost” kao obaveza? Oprostiti, u prevodu znači preći preko nečega što boli, škodi, šteti ili ranjava. Jer je jednostavnije. Je li?
U filozofskom spisku vrlina – ovo zbilja zvuči kao jednostavna formula da se čovjek dokaže kao stvorenje iznad suštine življenja. Vaznese iznad svih prirodnih zakona. Previše čisto, suviše žrtveno – da bi bila vrhunska životna istina. Naravno, uvijek će postojati “oni koji” i “ono nešto” što zaslužuje oprost. Tada govorimo o prevazilaženju čvora tegobe, zbog neke veće koristi/misije/razloga koja može da uslijedi (satisfakcija, nagrada, mir ili progres nekog drugog tipa). Ali, oprostiti sve – jer je apsolutno opraštanje vrlina? Podla demagogija.
A sada ćemo ispisati ono što se mnogi boje da izgovore… a vrlo je jednostavno:
Ne moraš da oprostiš osobi koja te povrijedila.
Ne moraš da oprostiš onima koji su te izmučili.
U krajnjem, ne moraš da opraštaš nikome – ko te na bilo koji način uvrijedio, ponizio i poremetiio, a posljedice tog čina i dalje osjećaš.
Izuzetno su popularna trabunjanja da je oprost neophodan da bi se “čovjek zaliječio” – nije tačno.
Neoprostiti ranu je ništa drugo do samoodbrambeni način da zapamtiš šta i kako se desilo – da sličnu ranu ne zadobiješ opet.
I na samom kraju – to da li ćeš oprostiti ili nećeš, nije ničija stvar do tvoja. Žrtva ne treba da se opravdava. Žrtva se na ovaj način dodatno viktimizira.
* * *
Mi smo samo potomci generacija koje je istorija na razne načine izmrcvarila… Naslijedili smo mnogo toga, gorštačke oči, strah od smijanja, čak i bol kojeg više nema. Zato nam je vještina življenja zaturena pod stijenama sjekiracije, uvreda i samopovređivanja.
Na ovom prostoru, koje je Bogom dato za mostove, zaustavimo se uz ograde, pa potom dugo zvejimo jedni u druge… Krenemo da prelazimo tek kada nam neko mudar podvikne. Nije to samo ciklus naknadne pameti, već naknadne duše.
Zbog istog, u drugom nalazimo mjesto za guljenje… a to isto, u nama, ne damo da ruže. I tako, prenosimo drevni katran na djecu koja su već tu, i na onu što tek dolaze. A ne da nema razloga… već je i sam katran vjekovima suv, sparušen. Samo se preslaže uspomena na jad – na nekadašnje ljutnje.
Na ovaj blagi dan, neka moja i tvoja domovina postanu dom za svakoga… Da mostovi koji nastanu danas, preslovimo u gradivo za sjutra.
Mi smo samo potomstvo generacija koje nijesu imale mnogo toga…
A danas imamo mnogo više od očekivanih đinđuva… imamo nijanse sreće, i toliko raznobojnih duša.
Ako smo već od kamena i soli nastali – treba nam ljudskost da bi opstali.
Da sve loše isteče, da se izopačenosti i nepotrebnosti prelome… a mi da konačno naučimo kako se među nama rane liječe.
S mirom, u spokoju, novo jutro da stigne, i da svane blaženo buđenje.
Neka vam je srećan Božić, i da vjera u čovjeka bude bliska vjeri u Hrista.
Milisav S. Popović
*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.
*** Ukoliko želite da redovno pratite kolumne, pridružite se zvaničnoj stranici na Fejsbuku: https://www.facebook.com/mili237