Bio je poslednji od svoje loze… poslednji iz vrste. Jiruma su ga zvali oni kojima je dozvolio da mu ime dozvole. Živio je s kraja pogleda, skačući po granama gustine, jedući kruške i šargarepe i posmatrao kako doline rude kad sunce zađe. Nije volio da zuri mnogo u nebo, jer je znao da će otud propast stići… onda kada dan za propast dođe. Zvijezde koje je tražio nalazio je tu – pod njim, utkane u ćilim šume. A šuma i ono brdašce u sredini su bili sve što je želio i umio da poznaje. To mačkoliko stvorenje, repa kitnjastog kao u pauna naučilo je da bude srećno s onim što je zateklo… nikad ni ne pomislivši na to šta bi sve imao, da mu sudba nije prethodno mnogo toga uzela – pa posvuda izgubila. Nije se osvrtao, jer je ispred bilo mnogo čega drugoga. Divno je, znate, vazda tu, samo suze nekome budu tako guste… pa divno odluta.
Šapice su mu skoro pa tiho gazile… ali su oči bile glasno zelene. A takve su brze i pjevlјive kao rosa što zelenzbori dok naježi kožu trave kada je kapima presvuče.
* * *
Avaj, dođe jutro kada mu oštri miris s neba dojuri i štipnu nozdrve.
Sprema se! Tu je! Nadomak! Spasavaj se! Spasi sve!
Kao što su proročanstva nagovještavala, odnekud odozgore stizala je velika nevolјa. Tamni Studenac. Tako teška hulјa. Išao bi od svijeta do svijeta… i noću, kada je tmnina najdeblјa, pritjerao bi vodu da proguta šume i na njihovo mjesto ostavlјao mora slana.
Jiruma je bio od one vrste koja je Tamnog Studenca mogla da osjeti danima prije dolaska. Poslednji koji su uspjeli da ga zadrže bijahu njegovi roditelјi… spriječili su ga, ali su to skupo platili. Studenac ih je maglom ispio. Bio je tek mače kada se nemilo dogodilo. Od tuge se malo pokvario… oči su mu postale zagasito zelene, a kitnjasti rep ostao neraširen.
Ali i takav, znao je šta treba raditi. Jer postoje znanja koja se krvlјu prenose. Kao što lјubav ne treba učiti – volјeti se umije kada za tim i nema potrebe. Zar ne?… ili tako bješe sa patnjom?
Počeo je da juri kroz šumu i njuška posvuda. Treba naći četriri stotine Felina! Sitne stvorove što se hrane prašinom i spavaju u skrovištima ispod lišća, zemlјe, kamenja. Okrugli, sa uspravnom petlјicom iznad glave…. ličili su na podeblјe lukovice.
“Moram ih naći! Ukupno četiri stotine! Treba ih odnijeti na ono brdo! Pa ih zamoliti da zasvijetle. Samo Felini imaju moć da Tamnog vrate u njegove nebeske jame.”
Svjetlost Felina je rijetka pojava. Malo ko joj je svjedočio. Ali oni koji pamte – sjećaju se kako je samo jarka. Kamelidi, Marsupilamci, čak i podmukli Banšiji kao najdugovjekiji isto će reći… sjaj Felina svaki mrak za skute počupa.
Mada, čudna su to i lijena stvorenja. Čak i da im zaprijeti sopstvena propast, neće se potruditi da otvore oči, a kamoli da samovolјno krenu u odbranu luga. Zato je Jiruma trčao, grebao ispod svakog žbuna… ostajao bez daha pokušavajući da nađe svakog do zadnjeg broja. I našao ih je, ali svega trista devedeset pet. “Nedovolјno. Ali moram da probam! “
Bili su mrzovolјni, ali se u nekoliko dana nakaniše da dogegaju do brda. Pa još nekoliko da se na njega ispenju. Kad god bi zabaulјali ili naprasno se nasrdili, Jurima bi pritrčao, polizao im okrugle obraze… pružio fine prašine da malo prezalogaje. Na kraju ga svaki Felin posluša i na vrh brda stade. Poređaše se. Pogledaše u nebo visoko. Oluja je stizala. Nikud zvijezda da se prikaže. Vjetar bješe košuta na kojoj je Tamni Studenac jahao. Sve ih strava stegnu. Na prečac! Svih trista devedest pet Felina zinuše od užasa. Među njima jedino Jiruma znade šta dalјe. Spusti pogled… glas poteče, ne zasmeta mu huka mraka i meko reče: “Blistajte.”
Talasi svjetlosti krenuše… prekriše prvo brdašce, preliše se po proplanku. Potom cijela šuma zablista. Pa se patina sjaja uspe kroz stabla, kroz grane i lišća, te krenu ka gore… ali, ali… oluja se ne zauzda?! Falilo je onih nedostajućih pet Felina.
Jiruma shvati da nema pomoći… da nema dovolјno snage… osjećao je gladne poglede Tamnog i apu mora slanog. Posmotri okolo… na te njegove divne drugare što su blistali baš onako kako su bajke kazivale… tu šumu koja je bila divnija od svake balade… na ono mjesto gdje je ostao sam, kao mače… i gdje su mu zelene stvari zagasle. Sklopi oči, šapnu:
“Zaustavite svaki sat, rijeku da ne teče… ne može biti kraj! Ako si i kap, stvoren si od onog od čega su pravlјene kiše. Olujo!, ima u meni oluje više!”
Rep se rastvori, raširi kao kod pauna… sa svakog od pet dugih pera pokulјa bijela vatra. Ono što nijedan od predaka nije znao, Jiruma saznade…
Postoje u meni tajne baklјe!
Krik sa neba. Nestade zla. Uteče tmina sa oblaka. Zvijezde od šoka prestadoše da trepere. Šuma bi spašena. Sve se svede.
Bješe to prvi put da je svjetlost mirisala. Ikada.
* * *
Zaustavili ste svaki sat, rijeku da ne teče… Ono što je peklo, prestalo je da peče. Mojih ste trista devedeset pet Felina, darovali ste mi duše za nekoliko čovjeka. Zahvalјujući vama, saznao sam kako je (na tren) biti Jiruma. Ovo je četiristotine i prva priča. Dan kada je svjetlost postala čista.
Milisav S. Popović