U kamenoj kući, sa kostima od drvenih greda, mirisalo je na lješnik, listove nane i srž dvije duše – što su kradimice nešto znale. Pa su se dogovarale.

– A sad, uzeću ti krila, ljubavi moja… – mati joj reče.

– Ali, kako ću do neba? – plavim očima dotače rub njenog pogleda, i brzo ih povuče.

– Još nije vrijeme… – ispjeva mile stihove, koje bi neki magijskim zvali, te se krila sa malih leđa sklopiše i poslušno prepustiše njenim rukama – … Moraš da odrasteš.

– Šta da radim kada odrastem? – osmotri sitne dlanove, što su samo nekoliko sati ranije htjeli da se zgrče, zatvore – Nisam baš mislila da ću toliko dugo da ostanem.

– Jedi… – primače joj kašu – … jedi, da ojačaš, pa ću da ti ispričam.

Zabaci kosu sa strane, da ne umoči pramenove, pa slabašnom rukom uze kašiku.

– Tako, zlato moje… – mati se osmijehnu – … jedi, jer… čeka te život, ovdje.

– Koliko ću da ostanem?

– Dovoljno, ali ne dugo. Taman za sve što treba da učiniš.

– Šta će da se desi?

– Postaćeš divna djevojka… pa još divnija žena.

– Kao ti?

– Još krasnija.

– Hoće li biti sve kako treba?

– Neće, anđele moj… – suza se uz trepavicu slijepi, pa je izduži – … Ali ti ćeš mnogo toga da ispraviš, da pozlatiš.

– Kako?

– Doći će ti puno, puno djece… – pokaza nekud kroz prozor – … Naučićeš ih kako da budu dobri ljudi.

– Hoću li ih učiti pjesmama? Hoće… hoće li biti ruskih balada?

– Hoćeš! – pljesnu rukama – Naučićeš ih svemu što sada ni sama ne znaš. Biće mnogo knjiga, stihova i dugih, dugih razgovora.

– Znači, biću učiteljica?! – ozariše joj se obrazi. Krv se za srce primi.

– Više od toga… Književnost. Kroz to ćeš da pokažeš kako se mudrost i ljubav uče… i što je bitnije, kako se ljubav… kad je nema, kad se uplaši i ode… pamti, i zapamti.

– Hoće li svi oni da postanu srećni zbog toga?

– Neće… – suza se ipak ote.

– Je li zato mama što od sreće ima ljepših stvari?

– Tačno dušo moja.

– I hoće li to biti sve što ću da uradim?

– Zamalo… ali ne. – zagrli joj sitna ramena – Desiće ti se jedno malo… sasvim malo čudo. Što će iza braon očiju da krije zeleni sjaj.

– Zeka?

– Haha! – prigrli je dok je sve lakše plakala – Desiće ti se tvoje dijete. Postaćeš i ti mama.

– A hoću li biti dobra majka?

– Najbolja! Kakvu će Mjesec da upozna, pa će da otrči i priča svemirima. Postaćeš zvijezda od sedefa.

– Šta ću da radim tada?

– Sve najdivnije što ni sama sada ne mogu da vidim. Nećeš ga dati, iako će ti reći da je u stomaku zgasnulo… pa će tvoje srce da mu pomazi njegovo, kako bi oživjelo… i rodila ga. Upoznaćete se kada se Sunce bude budilo. U julu godine što će tek da se dogode. Onda ćeš da ga voliš kako ja volim tebe, možda i jače… pokazaćeš mu mjesta na koži gdje stanuju svici i neke crvene tačke… reći ćeš mu da je to zapis, dio karte da tebe nađe… ako se izgubi. Ulićeš mu želju da trči i da bježi… ali da uvijek bude tu kada zori zatreba da se obrati. Bićeš njegova snaga, naučićeš ga kako da se druži sa riječima… kako da sluša, kako da pamti. Ali ćeš morati da ga ostaviš… on će prepući… ali će da preživi.Tada ću ti vratiti krila. Tada možeš poći.

– O kako će to biti fina priča!

– Hoće… a sad jedi… moraš da ojačaš. Život te čeka.

* * *

Negdje si mi gore, kada si u meni.

Nekad ne znam ništa…

Iako često vidim previše.

Učila si me kako da pamtim i stvaram uspomene,

Kako kada zgasnem da ublistam vatri rubove.

Da li ti je bakina zvijezda bliska? 

Čuješ li joj tragove?

Da mi je da me zagrliš i šapneš:

 Zlatibore moj… nikad ništa ne nestaje”

Jul mi miriše na nanu i lješnike…

U svakom kamenu vidim crvene tragove

Vratili su ti krila…

Nešto je ipak moralo da prestane.

Znaš… boliš me i dalje najljepše.

 

Milisav S. Popović

 

*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.