Uzla – dodila bi na svakih tri godine, pred ponovljenu zimu. Izgledala je ništa nalik čovjeku, osim dvonogog kretanja… a glava, ta krvogledna masa prepuna zublji – činilo se kao da je od drekavca, možda su je zato brkali sa tim stvorovima… A ona, grđa od svakog monstruma, i gladnija od trokloka. Gole kože, neprobojne na udare sjekire i malja. Svake treće godine bi, velim vam, dodila… i gostila se mesom s čovjeka… ta tragedija nije imala drugog imena… osim pokolja.
* * *
Na klančanom mjestu, gdje su bila smještena zadružna sela – Mlijac i Zatara, dvije porodice bijahu vodeće: Ločani i Garaća. Obje pune sinova i svaka je u zadatak uzela da štiti Klanac i predvodi lov na demona. Vještinama bojevanja i ajke podučavao ih je Rkman Luka – dobar bojevnik, ali sakat u nogu nakon poslednjeg rata. Platili su ga zlatom, oba sela kao i prićurci sa okolnih brda. Došao je, te i ostao među njima… već dobrih petnaest ljeta.
Nagodba je bila ovakva (ispisano u ugovoru o najmu usluga):
“Ovijem se Luka, iz vamilije Rkman, obavezuje da će preučiti obzirima vatanja i prsne borbe svakog ispostavljenog momčeta što ij preporuči vodeće kuće iz poštovanij sela Mlijac i Zatara. Gazdinstveni domovi Garaća i Ločani su mu na usluzi… i nagodba ima da se isplati kad se Uzla smlati”.
Pet puta se lov desio… pet puta su omanuli. Borci nastradali.
* * *
Da vam kažem nešto što nijeste znali… Uzla nije samo monstruozna prilika lišena mišljenja. Razboritost i brzina bi ono što je činilo opasnijom od svega… ko zna šta bi sve rekla, da nije prokleto krištala. Promatrala bi ljude – skrivena pod zemljom ili u krošnjama. Učila načine njihovog kretanja… pa bi, kad osjeti da je previše ogladnjela, krenula u aračinu za najsočnijom slaninom. Krmad je nisu zanimala.
Imajući ovo u vidu, da dodam… koža joj bi koštena čapra, nezagrebiva. Samo jedno mjesto – udub iza lobanje, gdje bi bilo uho (da ga je imala); e, tu ako ubaciš sječivo – u momentu bi se skvrčila i u zgučenu okošt bi se savila, izlomljena krepala. Problem je bio… kako do njega?
Rkman je to znao, pa je učio svoje pivote svakom planu… samo da priđu i pobijede zvjerinju. Išli su po dvojica. Jedan Ločan i jedan Garaća – u paru.
Avaj, sve što bi uradili – malo je izmorili, po klancu se istrčali, od lovca se u lovinu pretvorili… i na koncu pali.
Srkala bi ih i žderala slasno… to bi joj bilo dovoljno da se smiri tri godine pod paklenim ladom.
* * *
Petnaesta zima svanu… demona niko da uhvati, pa su gazdinstveni domovi u ugovor dopisali:
“Ostale su samo dvije mlađe muške glave, iz oba doma. Luka Rkman se obaveziva da ovog puta ubije neman – ili će sam stradat od našeg suda. Potonja je ura.”
Luka reče: “Dobro. Idem i ja u lov sa njima.”
I ode… onako ćopav.
* * *
Čistina klanca. Ropot leda. Svuda.
Ukus smrti na njihovim usnama.
Starac i dva mladića.
Oni sa kopljem i sabljama… on sa tobolcem strijela.
Okrenuti sa strane lijeva lica, tako da im se dodiruju leđa… posmatrali su svaku bandu, polako se okrećući ka sjeveru. Otud bi obično istračala.
I eno je! Uzla manita!
Ko zna koliko ih je dugo posmatrala… učila.
Vinu se sa krša, pade na snijeg neugruvana… i zaleće se ka njima.
Trebaće joj dobrih tristotinak hvati da dopre do cilja.
Zauzeše stav – spremni na udar ovog trena!
Ali zavrištaše od kidajućeg bola – oba mladića. Kleknuše bez oslonca.
Rkman im zasiječe prevoj ispod koljena… i hitro odatle otćopa.
*
Kad je stigla, bjelina se crvenim natopila.
Skoči da ih kida.
Batrgali su se, udarali rukama, vrišteći od užasa.
Jela ih je – uživajući u svakom zalogaju znajući da su im oči i srca još živa.
Pomisli da fali još jedan… i to bi zadnje što je zvijer pomislila.
Strijela joj probi udub iza uha (da ga je imala).
Skvrči se u koštanu guku… pade pored, do pola raskandžijanih momaka.
*
– Žao mi je djeco… – duša ga je boljela dok ih je gledao kako ropću, plaču i kunu -… Žao mi je, svega mi… – i prekide im muke čistim ubodima.
* * *
Isplaćen je u gramu dogovorenih dukata… Otišao je. Ni Uzla se više nije vraćala… izgleda da je bila poslednja. Kao što više neće biti Ločana i Garaća.
Nije htio da ih podučava najpodlijom od svih tehnika… misleći da neće morati da dođe do toga.
Zvijer voli kada se plijen batrga… dok uživa, tada je najslabija.
Slično, baš slično kao sa ljudima.
Milisav S. Popović
*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.