U osvit 2000. godine, jedan problem je prijetio da će napraviti haos unutar globalnog sistema. Postojala je mogućnost da dođe do otkazivanja satelita, sistema za navigaciju, elektroenergetskih mreža, banaka, bolnica, saobraćaja… ma svega. Problem je označen kao “milenijumska buba”. I to zbog jedne gluposti – operativni sistemi su pravljeni tako da čuvaju samo poslednje dvije cifre a da za prve dvije automatski pretpostavljaju broj „19“. Umjesto da se, u ponoć pred kraj vijeka, učita “2000” – sve bi se resetovalo na 1900. Mašine bi prosto “zamrle”.
I šta se dogodilo tog 1. januara?
Ništa.
Ne zato što smo imali sreću, već zbog genijalaca koji su amortizovali efekte i u poslednjoj sekundi spasili svijet.
I ko ovo od običnog naroda zna?
Malo ko.
U isto vrijeme, na nekoliko značajnih adresa su stigle upozoravajuće analize o još jednom globalnom (problematičnom) trendu – glasio je “ljudska masa će ubrzano da se topi”. Projekcija o tome da će stanovništvo da doživi kataklizmični pad u nastupajućim decenijama, dočekana je kao još jedna “paranoidna deluzija” – i svrstaše je mediji u segment “milenijumska buba II”. Priča je, čak, izvrnuta ruglu.
Doduše, razumljivo. Sve je bilo jako neobično, donekle nelogično. Planeta je tih dana jurila ka cifri od osam milijardi duša… a prognoze da će probiti populacioni plafon i stići do desetke, maltene su bile iza ćoška. Nešto je vrijeđalo zdrav razum.
No, zdrav razum je ogorčenjima omeđena kategorija. Zavisi od širine uvida koji su usvojeni (u čarapu može da stane samo noga, te čarapa nema drugog smisla, kao ni noga). Pa je obrazloženje bilo statistički tvrdoglavo: kad je nešto gomila, i nastavlja da se gomila – koja budala može i da pomisli da će doći do osipanja?
Ipak, sopstveni bezobrazluk nas ujede za dupe – i od tog dana ne prestaje da skube.
Živimo u nikad ugodnijem momentu koji ljudska civilizacija pamti. Ono zbog čega su naši preci lomili glavu, pokušavali da opstanu – danas više nije na stolu. Svijet je mnogo odmakao, ljudožderi su pripitomljeni, dovijamo se oko stvari koje i ne zaslužuju sjekiraciju (mahom). I onda smo se razmnožili. Jedan od glavnih razloga – smrt odojčadi je za 90% opala, kvalitetnija ishrana, bolja zdravstvena zaštita, tehnološka podrška… i još mnogo drugih, jednako važnih prerogativa.
Ali, najednom se sledeće desilo. Fertilitet kod žena je vrtoglavo pao. Globalni nivo (danas) se kreće oko 2,35, dok je samo 1965. iznosio 4,7. Pazite, ovdje govorimo o prosjeku za planetu… dok je u Evropi, Americi, Japanu, Rusiji, Kini… značajno manji (ispod ili oko 2). Mortalitet u brojnim zemljama (nakon 2019.) prevazilazi natalitet. Statistička “folija” koja je samo izračunavala broj ljudi na planeti – krila je uvid da civilizacija zapravo stari. Sve je više ljudi iznad 65. godina. Životni vijek se produžio, pa brojke prikazuju samo zatečeno stanje – bez obrade, koliko će njih uopšte biti živo nakon dvije decenije. Do 2100. godine mnoge države će izgubiti trećinu, a neke i polovinu sadašnjeg stanovništva… Biće manje mladih, a time će se zakočiti motor progresa, inovacija, usporiti napredak.
U brojnim analizama se kao krivci navode politika i religija… U zemljama gdje religija drži čvrsto uzde, postoji navalentan pristup u odbacivanju kontracepcije, i pritisak obaveznog formiranja porodice (Brazil, Španija, Italija, Poljska…). Što je proizvelo kontra efekat. S druge strane, politika je kroz ekonomske strategije ubila volju za kreiranjem familija (mnogo brate skupo).
Opet, u drugim analizama stoji da je došlo de evolucije svijesti kod pojedinaca – pa se život više ne posmatra kao stanica za produžavanje vrste, već kao dar koji treba oblagoroditi.
Sve ovo zajedno, dovelo je do druge milenijumske bube – kojoj niko ne zna kako se doskače. Uzmimo samo naš prostor… galopirajuća bijela kuga iz godine u godinu jede zrele duše. Hrvatska, Crna Gora, Makedonija, Srbija, Bosna, Slovenija… za samo pedesetak godina će sve ovo biti nekome široko polje, sa mirnim komšilukom, jer će biti malo koga da viče na nekoga.
* * *
Ајмо malo u rikverc… elem, očekuje se tako da će negdje tokom narednih dvije decenije na planeti biti devet ili deset milijardi duša. Brojka od 11 milijardi ostaće nedostižna, iako su je prethodno projektovali za 2025.
Trenutno najmnogoljudnija zemlja (Kina), doživljava populacioni slom. Radno sposobno stanovništvo će nastaviti da se “skuplja” i umanjuje do tzv. ” zavarenog čepa” već do 2100. godine.
Do 2075., staro i stanovništvo sa ograničenim sposobnostima radno-ekonomskog doprinosa predstavljaće većinu. U prvu grupu spadaju oni nakon 65 godina starosti, u drugoj su ljudi iznad 75. ljeta. Što u prevodu znači da će Kina za pedesetak godina imati više starih, nego mladih (kategorija do 40 godina). I skoro nevjerovatno zvuči podatak, da će ova golema država sa milijardu i četiristo miliona duša, da padne na 700 miliona za svega osam decenija.
Trenutno, 100 radnika doprinose penzionom fondu za 20 lica. Do 2080. 100 radno sposobnih osoba održavaće primanja za 150 penzionera. Mortalitet će da se ubrzava, dok će beba biti sve manje. Od 2007., Kina svake godine gubi 0,5% od populacije.
Vratimo se Evropi. Situacija ništa manje alarmantna. Italija će za pedesetak godina da se svede na polovinu. Dok Portugal izvjesno vrijeme muku muči sa raznim socio-ekonomskim olakšicama koje nikako da se prime i privole ljude da imaju više djece.
Balkan potresa najubrzanija stopa “razuđivanja”. Za Crnu Goru je UNFPA (United Nation Population Fond) ispisala, pa povukla, projekciju da će 2100. ovdje biti svega 450.000 ljudi. Sada se smatra da ta brojka neće biti veća od 370 hiljada duša.
Srbija, Bosna i Hrvatska se nalaze na demografskom procjepu sličnih karakteristika. Sve tri će se skupiti na manje od polovine trenutnog broja. Na nesreću, odliv mozgova je toliko intenzivan, da će to dodatno uticati na pomenutu statistiku.
Rusija i Amerika su ujednačene u svom jadu. Trenutni fertilitet za obje države se kreće od 1,7 do 1,9. Stopa ekvilibrijuma od 2,7 je nedostižna. Već danas nemaju mogućnosti popravke do proste reprodukcije (u prosjeku da bude dvoje djece po familiji).
No, neće svuda biti isto. Afrika i neke azijske države će doživjeti bebi procvat. Indija će za tri godine postati najmnogoljudnija država. Zato se sve svjetske politike uzdaju u nju… Očekuju da će privoljeti Indijce da napuste svoju domovinu. Dobiće dobro obrazovano i stručno stanovništvo koje će ekspresno naturalozovati.
Već sada, novo (sjutrašnje) doba se zove “trka za migrantima”. Iako trenutno postoje brojne brane za svakoga ko želi da se negdje naseli – ne zaboravite, Njemačka, Kanada, Australija… već godinama ažuriraju programe useljavanja stranaca. Samo za 2022. Njemačka je raspisala “konkurs za useljenje” pola miliona ljudi.
Dok neki slave “šrinkovanje” civilizacije ukazujući da će time sve biti bolje (manje ljudi, manje i ratova) – ne shvataju da se gubi na najvažnijem potencijalu: radno sposobnom stanovništvu i svježim umovima. Drugi se uzdaju da će vještačka inteligencija i (uskoro) kvantni kompjuteri naći načina i izlaza – ali se postavlja pitanje, ko će pokrenuti progres kada će svježe krvi biti neproporcionalno manje? Ekonomije će da se gase, a mnogo drugih resursa će biti preusmjereno na njegu i brigu o starima. Na olimpijadi ćemo gledati atletičare od 85. godina.
A ima i trećih – koji su pronašli krivca i uprli prstom. Bezobrazno se tvrdi da je emancipacija žena dovela do propasti. Da je pristup obrazovanju i poslovima, “otuđilo” žene od uloge esencijalnog roditelja.
Zaboravlja se da je populacioni bum počeo da se dešava kada je pokrenuta industrijska revolucija, kada je hrana postala dostupnija – i kada su se djeca (mahom) u većem broju rađala u ruralnim područjima. Besplatna radna snaga koja se bavila stočastvom i poljoprivredom. Sada smo svi u gradovima.
I ostade još toga da se nabroji i iskaže… no nema prostora (ovo je bila prva kolumna objavljivana u nastavcima – i namjerno je umanjena literalizacija i pridjevska konfiguracija, ponuđen je “suvi” tekst za priču od olova, nema ovdje prostora za perje i dušeke – istina je guvernanta što je lordu dala otkaz, i zauvijek pošla).
U presjeku – dok se dvije trećine planetarnih prihoda ulaže u naoružanje, preumili su da neće biti prstiju da okidaju oroza.
Pa će vanzemaljci jednog dana da se pitaju: Šta će im ovoliko tenkova, kad su imali toliko slobodnog prostora?
Ne pitajte… ništa nismo naučili od slonova.
Milisav S. Popović
*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.
*** Ukoliko želite da redovno pratite kolumne, pridružite se zvaničnoj stranici na Fejsbuku: https://www.facebook.com/mili237