Recitatori mudopetljanja, pa i poneki dobrodušan čova bi vam preporučili da budete strpljivi u svemu što želite, i da samo čekate… jer čekanje dotegli magarca sa zlatnim rogovima. A, svi znamo koliko nam takav mago treba.
Postade “čekanje” apostolija vaspitanja, obrazovanja i ličnog kodeksa u životarenju. Ubijedili nas, niskorodne – a donekle umne, u praktikovanje stanja svijesti gdje se zbilja smatra da koncept galaktičkog reda stvarno zavisi od dugotrajnog i nepodnošljivog čekanja. Tako su nam i roditelji zborili… i zbog tako nečeg ih niko nije opomenuo. Istu grešku ćemo ponavljati i mi, vaspitavajući sopstvenu.
I da malo prođemo kroz nomenklaturu “čekanja”…
Kroz mitologiju: Ameja je svoju suparnicu (caricu) ubijedila da “sve dok budeš čekala pored zida od kamena prožetog mahovinom, znaćeš da te on voli… a onda će doći dan kad će se On pojaviti i odvesti te u pustinju”. I zbilja, Bastet je čekala… uporno, kao malo koja. Na kraju je pustinja došla po nju, raznoseći joj kosti. Ameja je u međuvremenu, ne časeći časa zaposjela tron i vladala dok nije zakovrnula, matora. Ta vam nije čekala.
Kroz meditaciju: Monasi s Tibeta, u skladu sa načelom dubokog usklađivanja duha sa prirodom i njenim tokom, umiju da čekaju veoma dugo dok lat sa neprocvale grane ne padne u krilo. Ali se, eto, ponekad desi da neki i umru ne dočekavši to protegnuto čudo… dok se drugi nisu dosjetili, pa počeli krišom da tresu pupolj dok ne padne međ prekrštene noge. Vjerovatno nisu dočekali prosvjetljenje, ali su eto sačuvali živote.
Kroz istoriju: Francuzi su velika vojna sila koja je poznata po mnogim dobijenim bitkama… ali je istorijski fakat da niti u jednom ratu (samostalno) Francuska nije trijumfovala (vodili su se vojnom doktrinom – čekanja na kontraudar).
Kroz nauku: dok su Rusi čekali da se Mjesec približi Zemlji toliko, da njihova astronautika lakše dosegne nebesko tijelo, Ameri su u međuvremenu šetkali po koži mirne Lune. Mjesec je ostao jednako udaljen, ali su čizme nauke postale brže… Čekanje je Rusiji donijelo poraz u trci koju su smatrali unaprijed osvojenom.
Kroz ljubav: čekanje je opsesivan način života u samotnoj iluziji koliko nešto (i neko) divno može biti – a da se ne dotakne… sve to, i te kako, bude razdiruće po srce i samopouzdanje. Većina bi daleko prije ozdravila dušu i um, samo kad bi na prvu loptu probali, iskušali da li na tuđoj livadi ima mjesta za branje cvijeća. Pa šta i ako se zalomi da odgovor bude negativan. Za razliku od nepomjernog čekanja, čak i pad kad tad prelazi u doskok – izađeš bre iz kaljuge deluzija.
Kroz inteligenciju: izgleda da neka teška maća prati one koji bolje tumače ples života – što su pametniji, sporije rotiraju. Pasivan odnos i nekreativan doprinos su odlike brojnih genijalaca. Uvijek samo nešto čekaju…
Kroz mudrost: ova osobina je dostižna i onima koji (u početku) nisu imali vispren um… ali budno oko, i brz hod im darovaše plodove znanja. Mudrost ne ljubi one što nepomično čame.
Najgore od svega što se “čekanje” poistovjećuje sa trpljenjem… a, samim tim sa mukom i samotlačenjem. Koliko je samo onih koji pogledom podvlače ove rečenice, koji prstima tragaju za punim udahom… čije grudi nisu navikle da zatrepere od blaga, već samo od udara… jer čekaju da granje, mjesec, livade i mago dođu njima.
Kao što je intenzitet svraba obrnuto proporcionalan sposobnosti da dosegnemo do mjesta koje svrbi… tako je način ostvarivanja nečeg što jarko želimo pukim čekanjem jednako nemoguć bez akcije.
Darovi koji dođu onima koji strpljivo čekaju, mogu biti upravo stvari koje su ostavili oni koji su prvi došli do njih… pa kada i dočekate, to što dobijete već bude polupojedeno.
Ako se pitate kako uporne budale ostvare sve… jednostavno: zato što im pružate široke drumove, jer ste se skrajnuli sa puta i čučite uz ivičnjake.
Platon je tvrdio da Atlantiđani nisu posjedovali riječ “čekati”… već samo “zastati nakratko” i “krenuti”. Davno je jedan narod naučio svoju djecu da izađu iz čekaonica… mi za svaku moguću priču gradimo nove.
Sad se pitate: “A šta, čiko, onda da radimo?”
Ne brinite. O tome nekom drugom prilikom. Samo čekajte.
Milisav S. Popović
*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.
*** Ukoliko želite da redovno pratite kolumne, pridružite se zvaničnoj stranici na Fejsbuku: https://www.facebook.com/mili237