Najviše od svega ga je zabavlјalo kada bi mu sa peglom započeo dan. Bila je draga, istovremeno drska – ko stari bojler. Nјega se doduše nije sjećao, ali su mu stolica i tepih rekli da je pegla najviše vremena provodila sa njim – smatrajući ga najmudrijim. Odnijeli su ga taman kad je prestarao. Uhvatila ga bojlerska senilnost. Brkao je hladnu i toplu vodu, a to familiji nikako nije odgovaralo. Sve stvari u kući su umislile da je “Otpad” raj kuda idu umorni uređaji. Tamo je ostarelo klopotalo završilo. Klinac je znao pravu istinu, ali im nije htio kvariti doživlјaj. Zato je i lјubomorno čuvao aparate od ostalih ukućana. Da ne dotraju. I da ih ne odnesu. Drao bi se na sestricu kada bi nešto od stvarčica nehotice gurnula. Bilo bi mu posle žao, ali… No, vratimo se pegli. Ta nije imala dlake na jezičku za paru. Pogleda ga kroz one njene duboke rupice pa reče: “A tu si dječače. Jesi li se naspavao?”

Klimnu glavom, protrlјa kapke i iskezi se u stranu.

– Da ti odmah kažem nešto. Uskoro ćeš da napuniš 10 godina… Treba da znaš da i tebe čekaju neke ne mnogo fine stvari. Kao i svako drugo mladunče od čovjeka.

– Daj, ne prepadaj ga! – uzviknu bokal sa trpezarijskog stola.

– Molim te dozvoli… Ne želim da ga plašim! Teta Pegla hoće samo da ga poduči životu – momčić već bješe legao na pod divno zabavlјen činjenicom da i tog jutra magični drugari žele da se druže. Nakezi se u drugu stranu. Čuperak mu se razigra sa resama na ćilimu.

– Kad porasteš, postoje tri načina da umreš. Jedan je da pušiš cigarete svakog dana. Drugi da piješ alkohol što češće možeš. I treći da je da voliš nekog ko te ne voli. Moj ti je savjet – ako baš moraš, umri od lјubavi. Lakše ćeš je preživjeti.

– Aaaa! Kako je to bilo duboko! – uzviknu kroz surlu usisivač.

– Staro depresivno torokalo. – frknu bokal.

– Je li ti jasno dušo? – pegla ga pomazi gajtanom po licu.

Zaklima glavom nekoliko puta, pa se opet zacenu. Ali stegnu šakom usne da ne probudi seku i roditelјe.

– Imaš tako divne oči moj dječače… – lampa se raznježi. – Teta Pegla ima pravo, ali nije sve tako zacrtano. Tvoje srce je meko i pažlјivo. A u svijetu lјudi, u kom je mnogo oštrica i grubosti imati meku dušu nije slabost, već izuzetna hrabrost.

– Ej! – uzviknu dugački nož nakačen na zid – Nismo svi takvi! I ja sam oštrica. I koga sam to povrijedio, moliću lijepo?

– Ma ajde molim te! – odbrusi daska za rezanje – Pogedaj šta si meni uradio. Sva sam od ožilјaka.

Maleni umalo ne prasnu od smijeha. Jer, skoro pa je bio potpuno siguran da se daski nož zapravo žestoko sviđa. Ali, kako je bila tradicionalno vaspitana, trudila se da istinu prikrije. Zato ga uvijek nešto podbada, dobacuje jer je lјubomorna na činjenicu da su on i vilјuška u stabilnoj vezi.

– Ali gospo Daska… – nož se okrenu put nje i sa poštovanjem se obrati – … Vi ste prelijepi! A prelijepe stvari moraju imati ožilјaka. Izvinjavam se ako su neke od tih ogrebotina od mene.

Daska se zacrveni (i to ne zbog traga od paprika).

– Hm. Mfm. – odnekud iz fioke začu se vilјuška.

– Znaš… – uklјuči se korpulentni frižider – Ne dozvoli da te svijet otvrdne, naš mili dječače. Nemoj dopustiti da te oni koji te povrijede nauče mržnji. I ako svijet bude gorak, ti sačuvaj svoju slatku blagorodnost.

– Amin za to! – fen se prekrsti.

– Jer ti si vrlo poseban… – zavjesa reče – … ti možeš da pričaš sa nama. Da nas čuješ. Niko drugi to ne može. U tebi je magija jetka i svježa. Ponosni smo na svog majmunčeta.

Pridiže se, priđe elegantnoj tkanini što je blistala sa garnišni, zagrli je punim rukama. Za nju je čuvao izuzetan komad lјubavi… jer je umjela da propusti svjetlost i spusti je njemu na obraze… i da se tako gledaju satima.

– De, de… – uzvrati mu zagrlјaj, umota ga u svoj svemir – Nemoj da zaplačem, tek su me oprali omekšivačem. Voli tebe tvoja teta Zavjesa iznad čika Krova.

– I ovo da ti kažem… – Pegla se ubaci – Nemoj da te briga šta drugi misle. Jer dvije stvari te mogu spriječiti da budeš srećan. Prva – da se pitaš zašto si takav, a druga da se interesuješ kako te drugi vide.

– Opet nabrajaš… – bokal doviknu – Ali konačno da nešto od tih silnih brojalica zbilјa valјa.

– Slušaj ti! – pegla se uskoči i prope – Nemoj da ti dođem tamo i da te u sopstvenom čaju udavim!

– Alo vas dvoje! – uzviknu telefon – Dosta prepucavanja! Ne mogu vas slušati!

Dok je graja između njegovih prijatelјa trajala, pažnju mu privuče neki sitni šapat nadomak vrata. Primače se i ugleda roj sitnih, razdraganih stvorenja. Milioni veselih čestica prašine letjelo je i padalo, pa opet uzletjelo uz zrak sunca i trag repa promaje. Usne mu se razvukoše, a oči raširiše od iskravog plesa.

Posmatrali su ga aparati. Neki su u glas uzdahnuli.

– Teta Peglo?

– Molim? – uzvrati tiho mikseru.

– Kako reče da se zove magija koju naš dragi dječak ima?

– Eh… lјudi je zovu autizam.

            A on! Eno ga tamo! Prstima razgovara sa šarama prašine i voli taj kuhinjski svijet prepun svakojake širine. Tamo smisla ne fali… sve je poređano tako da jedno drugo zagrli. Pitajte ga. Hoće da odgovori. Protrlјaće kapke i u stranu će da se iskezi. Taj naš mali, maleni.

Milisav S. Popović