Preusmjeravanje sebe na sopstveni izvor  ponekad je toliko teško, da nehotično zađemo u tuđe jezgro… pa pomislimo “evo ga!, ovo je moje”. A onda ti skrenu pažnju i došapnu – “nije avetinjo, to pripada drugome”. Uvrijeđen zbog rečenog, nakostriješen skočiš, spreman da ujedeš. No, da ne opisujemo šamaranje, zaustavićemo se u skoku i krećemo u demistifikaciju pojave… Radi se o fenomenu kriptomnezije.

Kriptomnezija je psihološka lisica koja se javlja kada osoba nehotice koristi ideje ili informacije koje je ranije negdje čula, pročitala, vidjela, upila… a žestoko su joj se dopale, te su se uz njeno poimanje slijepile. Ovaj fenomen može biti prisutan u mnogim aspektima kreativnog rada: pisanje, slikarstvo, komponovanje, naučni patenti… i čeljade je u dubokom ubjeđenju da je zapravo sve to produkt spontane nadahnutosti (njegove). Kad, trt!, mozak se poigrao sa nosiocem, plasirajući mu već viđeno – sa dozama amnezije i deluzije. Onda se okitimo tuđim perjem, dok očerupani paun s druge strane gleda i ne vjeruje šta mu se desilo.

Ogroman je broj onih koji su načinili nešto pod “dejstvom” kriptomnezije, da ih niko nikada nije mogao ubijediti da su zapravo kreirali plagijat. U Evropi se na godišnjem nivou odbije preko 30% novih djela, gdje su izdavačke kuće primijetile da se radi o krivotvorenju… većina “autora” bi ostala duboko uvrijeđena, često tražeći pravdu na sudu. Tek tamo dožive poraz – jer je kriptomnezija toliko moćno zabludna, da i sučeljavanje s činjenicama razjari čovjeka. O muzici da i ne pričamo – više od 35% “novih” pjesama se i ne prezentuje (jer su melodijske matrice “pozajmljene”). Osjećaj nemoći i do kuljanja žuči samoranjena duša su na koncu produkti zabludne otimačine. Kriptomnezičar će listom da krivi svijet, a posebno onoga (ili one) za koje se utvrdi da su mu bili nadahnuće. I ovdje se razdavaja kriptomnezija od klasičnog oblika (namjernog) plagiranja (krađe ideja) – kao što su Markoni i Konrad Rendgen učinili, pokravši Tesline izume predstavljajući ih kao svoje, dobivši, pride, Nobelovu nagradu iz fizike (jedan za radio, drugi za x-talase). Ti su i te kako znali šta rade.

Rekosmo već, kriptomnezija je psihološka pojava u kojoj se osoba nesvjesno prisjeća tuđih ideja i predstavlja ih kao svoje. Međutim, ovaj koncept može se primijeniti i na šira područja, poput nesvjesnog imitiranja drugih lica. Naziva se još i kvazioličenje.

U osnovnoj verziji kvazioličenje bi podrazumijevalo scenarij kada se osoba susretne s nekim koga smatra autoritetom, te može nesvjesno preuzeti neke od njihovih nizova gestikulacije, vidova matričnih ponašanja do sitnih manira. Što je dobro ako je osoba sa koje se šablon preslikava dobra.

Iako se kvazioličenje može smatrati nesvjesnim, često se javlja kao rezultat želje da se prilagodi ili pokaže sličnost s drugom osobom, posebno ako se ta osoba smatra uzorom. Ipak!, šta ako je kvazioličenje vid ode/himne licu koje preziremo? Kada jedno stvorenje, koje mrzi drugo – potpuno nesvjesno preuzima obrasce ponašanja i počinje da naliči na zlotvora?

Da, to je već grdno brate. Odmah ćemo do primjera. U vojsci, posebno u vojskama koje su imale ratnog klinča sa drugim armijama, oni koji su vodili borbe sa stola (generali, komandanti…) – listom su imitirali istaknute vojne vođe od kojih su bili poraženi. Prezir prema pobjedniku je stvarao potrebu da se na prezrenog liči.

Još bliži primjer. U društvima koja stalno prolaze neku tranziciju, pojava političara autokrata je imanenatna. Oni koji ne dozvoljavaju ozdravljenje niti puni zamah progresa cijedeći kroz gazu med demokratije – da iskapa taman onoliko koliko njih ne bi ugrozilo. Šta se tada dešava? – što je autokratija dugovječnija, čak i ona suprotstavljena strana političara koja se nekako drži vesala, počinje nesvjesno da kvazioličava oponenta. I na kraju se izvitoperena replika formira. Zato u studiji slučaja EES, koja je prošlog ljeta objavljena, stoji “teško je objasniti razliku između opozicije i pozicije u nekim zemljama”. Pitanje je zašto? Prosto – toliko je dugo prisutna jedna divergentna linija lošeg čovjeka/ljudi na vlasti – da oni koji se protiv njih bore počinju da ulaze u stanje kriptomnezije. Maniri nekada ugroženih budu identični manirima tlačitelja. I, naravno, radi se o nesvjesnom obrascu. Kada bi im se spočitalo kvazioličavanje – sjekirom bi odbili takvu kvalifikaciju. Zato se uvijek revolucija sistema dešava s onima koji dolaze očišćeni od tereta naličnosti s drugima.

I znate li da čuveni izraz “preziremo u drugima ono što nosimo u nama” – potiče iz teorije o kriptomneziji (njenoj izvitoperenoj verziji)… Jer, nisu sve loše – posebno ne one kod djece.

Klinčadija, do formativnog zaključka svog karaktera, obično oličavaju lica kojima se dive… Zato im čitajte bajke, da zavole prave junake.

Ako već podražavamo – podražavajte/imitirajte valjane. Odnosi se na sve… posebno na vas,  političare.

I to je to – ne može jednostavnije.

U suprotnom, udaviće nas prostačine – i njihov manir da ne vole sopstvene narode.

 

 Milisav S. Popović

 

*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.

*** Ukoliko želite da redovno pratite kolumne, pridružite se zvaničnoj stranici na Fejsbuku: https://www.facebook.com/mili237