Jedan kvalifikativ zajednički je svakom čelјadetu sa ovoga svijeta. Bez obzira na epohe i meridijane, na boju kože ili agregatno stanje duše. Taj derivat ubjeđenja i stava glasi… „dobar sam čovjek“. Vrlo leplјiv atribut. Kurvinski kompleksan. I sami osjećate koliko vam je srodan, zar ne? Nije bilo zločinca da za sebe istinski nije vezivao tu misao. Dovolјno je istaći Hitlera ili Stalјina – posrkali su rijeke krvi, i tvrdili da su neiskvarene srži. Da im se, naime, srca dave u talasima dobrote. Pročitajte samo Vajberga… čovjek je pronašao stranice iz hrono dokumenata gdje su dva „velikana“ upravo ovako sebe opisivala. Svojeručno su ostavili zapistraga o tome koliko su široke duše.

Kada se izmjestimo iz istorije tlačitelјa, pa spustimo među naše šlјive, siguran sam da odmah možete nabrojati makar deset osoba iz svog okruženja za koje znate da zaudaraju na đavola. Vjerujte, i oni takvi za sebe misle da su prepuni dobrote. Da su ranjive srne opkolјene vukovima.

I ko je onda ovdje magarac? Kako je, svijete!, došlo do ovako grandiozne zavrzlame? Čovjek što ne valјa misli da valјa?! Zar je zbilјa moguće da nema načina da avetinja razluči da li mu u grudima udara srce ili lupa čvor od govana? Na sreću, postoje načini. Na nesreću, ne koriste se. Ponudiću dva rešenja… ne toliko dobra da vas spasu, ali dovolјno upotreblјiva da se ubuduće sklanjate. Ili da makar sebe testirate da li ste među njima… Na čemu se unaprijed izvinjavam ako rezultati budu nepovolјni po neko vaše ubjeđenje.

* * *

Ajmo prvo da udarimo u definiciju šta zapravo dobrota znači. Formulacija ima sijaset (intersubjektivnih, empatsko-altrustičkih, socio afirmišućih, egzistencijalnih, moralno-etičkih)… lično, najmilija mi je neka sasvim deveta. Jer je jednostavna. Pojmlјiva i praktična. Ona naime kaže kako je dobar onaj koji je od pomoći i konstruktivne podrške sebi i drugima. Koji ne čini stvari i djela pri tom ugrožavjući kvalitet tuđih života. Prema ovome, loš čovjek je onaj koji se ponaša suprotno od svega navedenog. A sad idemo do prvog instrumenta kojim se otklanja zabuna… Kajšerov mač je integralni dio svake ozbilјne provjere tokom izrade psihološkog profila. Malecki test koji otkriva da li je „subjekt“ dobra ili loša osoba. Ako se tokom procjene primijeti da Kajšerov mač štrči iz dobijenih rezultata, onda se radi – narodski rečeno – o nesoju nad nesojima. Potrebno je samo da se evidentira postojanje jednog slanog elementa: ubjeđenje o sopstvenoj konstantnoj ugroženosti, bez uzroka i povoda. Da bi vam bilo jasnije – znate kako neka djeca u ranoj dobi izmišlјaju imaginarne likove, fantastična bića koja samo oni vide… i zovu ih nevidlјivim prijatelјima. Nešto slično, a opet izopačenije podrazumijeva Kajšerova oštrica. To je ono kada sazrele jedinke njeguju stav da su okružene opasnim lјudima. Radi se o osobama koje imaju imaginarne neprijatelјe. Ili još jasnije – koje u svima vide takmaca, prepreku i opasnost za sebe. Kome god da iz mozga viri Kajšerova sablјa, taj ili ta nikada i ni pod kakvim uslovima neće propustiti priliku da proburazi pluća drugima. Posebno ako im se ukaže mogućnost da to učine s leđa. Klonite se ovakvih spodoba… ima ih posvuda. Pustite da se same isijeku od zla – jer… Kajšerov mač nema dršku, nazublјen je s oba kraja. Psihopatološki govoreći, takve osobe kad tad podlegnu od svog otrova. Ne mogu da stignu da prekolјu sva grla na koja nailaze… pojede ih nemoć zbog prisustva čovječanstva. Generalno, radi se o užasnim lјudima… koji su gorko nesrećni. Sa njima treba postupati bez sažalјenja, bez oprosta.

* * *

            Drugi metod je više objašnjenje kada dobri odluče da više ne budu dobri. Stanje koje nosi simbolično ime – „sveštenikov gavran“. Proisteklo iz priče o katoličkom ocu koji je po stare dane napustio crkvu i hodio svijetom a da ni jednom nevolјniku nije pružio pomoć. Ulazak u poziciju „sveštenikovog gavrana“ nastupa s danom kada jedinka shvati ili dođe do zaklјučka da ne samo da oni što čine loše neće biti kažnjeni, već da činiti dobro ne podrazumijeva nikakvu pravdu, nadoknadu ili nebesku nagradu. Na sreću, „gavrani“ nisu opasni po druge – ne žele zlo, samo su odlučili da poste od vjere u dobro. Takvi lјudi, za razliku od „kajšerovaca“ zbilјa mogu posjedovati dušu od srebra, samo ih razočaranje ispusti sa glavnog puta. Nekako se ispišu iz života. Nisu organski loši, ali nikada neće biti od pomoći. Pred njima već treba imati sažalјenja… i pregršt oprosta. Sveštenikovi gavrani intimno tragaju za potvrdom da univerzum pokreću nesebičnost i žrtva. Do tada, držaće se mraka…

* * *

            Ljudi će za sebe reći da nisu lijepi, da im iz usta i sa nogu bazdi… da nisu volјeni i čak da su ubili… ali nikada neće priznati da nisu dobri. Lože se na pomisao da su poput Isusa. Jer biti dobar u svijetu mačeva i gavrana je gorostasna privilegija. Skoro pa dijabolično rijetka. Žestoko privlačna. Nalik pjesniku što se kocka sa pijanim veprovima. Valјa odigrati pobjedničku ruku sa špilom najslabijih karata. Aduti su uvijek u špilu kod prevaranata.

Ali, opet… ništa ti krv i oči ne zagrije, kao osjećaj da si čista duša. Ako uopšte postoje bezvremena sreća i lјepota… nalaze se u riječima kada drugi kažu da si dobar.

Milisav S. Popović