U doba čađavih kiša, kada je mračnjaštvo jelo vjekove, živio je dozlaboga nakaradan soj ljudi. Carstva su se uzdizala i padala… lordovi sjekli i bili sasječeni, seljani skapavali od kuge i gladi. Sve što je imalo zube klalo je i ujedalo. Od zore do sumraka neman se gostila. Kletve su se rasipale lakše od vrapčjeg perja, a demoni prizivali kao da su najrođeniji. Svaka i najsitnija mrva od svijeta na trulež je mirisala. No, bilo je i onih, poput gđe Abdasi koja je naprosto uživala. Za nju je to doba bilo raskošno kao za umjetnika što bi bila Renesansa. Krepanluk i jad je nosila poput đinđuva, a odor smrti bješe najmiliji parfem za ispod grla. Nije bilo pore na njenoj koži a da nije desetostruko krvlju isprskana. Vele da je bila krasovita – poput Mjeseca kada od sebe rastjera svjetlost nebeskih svitaca. Kažu da je ljubičastim iskrila.

Držala je krčmu. Sitnu gostionu na raskršću puteva. Neki će vam reći da tako nešto nije moglo da postoji tada, ali vjerujte na riječ… svako vrijeme ima pupak oko kog se suština plela. Gđi Abdasi se desilo da bude ta istina, ili je sama učinila da pupak postane. Svejedno, rijetko lijepa žena sa gar crnom kosom je svoje vrline utkala u kamen od kog se napravila krčma „Kod tri Gavrana“. Kažu da su vlastelini, dvorjani, paori, sjecikese i lutalice – svi izreda znali za mam gostione. Krijući su se dovlačili, pa pod zavjesama noći uvlačili u memljivi kućerak pokraj prepleta puteva. Razvrat i blud su prepričavani, rijetko kada zapisivani… Madam Abdasi je sama birala djevojke koje su radile u „Tri Gavrana“, i rijetko koja je smjela da odbije „blagonaklonu ponudu“ da postane kurva. Ona koja bi se i usudila ne bi dočekala zoru… ili, ako bi bila sretna kući bi pošla cijela, osim što bi na licu i grudima nosila ožiljke – kako ne bi ostala više džabe lijepa.

Plaćenici i krvoloci koje je unajmljivala su imali toliko straha od mogućeg Abdasijinog gnijeva da su često izvršavali i mnogo više od povjerenog zadatka. Čak temeljnije nego što bi gospoja i tražila.

Nosila je samo ljubičaste haljine i nije se udavala. Zanimljivo s obzirom na kupleraj koji je držala. Vodila je računa da ostane netaknuta. Dijabolično čedna. Trudila se jeste da njeni gosti uvijek budu zadovoljni, sama se gnušeći muškaraca.

Bilo je u tom domu ispunjenom mirisima parfema i sukrvice zla mnogo pravila. Jedno od njih bješe da niko nije smio da je pozove prostim imenom, a da prije njega ne doda mekim glasom „gđa“, „gospo“, „gospođo“ ili najmilije „madam“… Uživala je u jeznim pogledima drugih. Uskoro je postala toliko bogata i uticajna, da je i kralj morao da se posavjetuje sa njom ako bi želio da siječe šumu na putevima. Lovinu dočim, niko do nje nije smio da dira. Puštala je da se nakote kurjaci i varge, a srne i srndaće je danonoćno trijebila. Nervirala je ljepota na tankim nogama koja se hranila travkama. Vjerovala je da sve što čari krasotom mora biti po prirodi mesožderka.

Čekala je zimsku glad i da zverobrazi nasrnu jedni na druge. Hijena na vuka, medvjed na vukodlaka. Od stravičnog zvuka je spavala kao da je slatka uspavanka. Nešto otrovno opačinski se utislo u kosti te žene… i raslo koščatije od granita.

Želja za bolom koji bi bez prestanka nanosila dovede do „Knjige uspomena“ koju je uredno posjećivala… i na čijim stranicama je ženski lahko zapisivala užase koje bi voljela da učini dok je disala. Jednom je tako iskreno tugovala, jer… desio se karneval, ogroman, šaren. Iz nekoliko lordovija se okupio narod i pio iz zajedničkih buradi. Onda su umjesto od pijanstva počeli da lelujaju opijeni od otrova. Padali su kao zečevi nadutih stomaka. Naravno, trovačica je bila niko drugi do divna Abdasi… ali, preživjela je jedna skupina budala. Ona koja je vino pila iz zaturene bačve… a ta joj je nekako promakla. Toliko se ražalostila da je cio dan bičevala sluge i tiho jecala.
Ubrzo se popravila i učila iz sopstvenih grešaka. Uslijedilo je sveproljećnje čedomorstvo; potom preklani vratovi zemljoradnika; stočare su redovno nalazili obezglavljene… i niko nikad nije uspio da izgrebe dokaze koji bi ukazivali na ljubičastu madam. A sve je opet bilo uredno zapisano u spomenaru koji je čuvala u sobi na spratu. Koja ironija, a?

Međutim, krasno čudovište se nije moglo zasititi. Više nije bilo potrebno mnogo da naruči nečiju smrt. Ubijala bi i zbog krive obrve, a nerijetko i zbog simpatije koju bi prema nekom u mahu osjetila. Gnušala se pitomih talasa. Mrzjela je da voli. Kao i sve ostalo, i takvo stanje je liječila prskovima krvi. Što nevinija srčana srž, to ljepša surutka za njenu dušu.

No, dođe dan i da ona napusti ovaj svijet. Dočekala je duboku starost, okružena brojnim slugama, rasuta na bajnom krevetu. Voljena. Jer ljudi nauče da vole ono od čega se boje. Bez bola, prosto je mirno kopnila… Pravedno, zar ne? A kad priđe ponoćnom času, sama Smrt se ukaza. Zamahnu kosom put njena gola vrata i reče „Vrijeme je Abdasi!“

Ona hitro poturi „Bilježnicu uspomena“, a kosa kovana izvan ovog vremena prelomi se kao da je od stakla. Smrt zasta skamenjena.

Starica u ljubičastom se uspravi, jetko naceri i prihvati se drugog kraja prelomljenog alata.

„Ja sam ovim stranicama preklala više duša u jednom životu, no ti za cio vijek tvog trajanja. Potrebna ti je zamjena. I ne zovi me Abdasi. Za tebe sam Madam“. Smrt se rasu u hrpu pepela.

Zauze Kosačevo mjesto… iskova sebi novu kosu… podmladi se kuja đavolova. Posta još krasnija.

Pođe u svijet… gdje i danas šeta.

Od svih molitva, najgore su one upućene Smrti. Možda je nekad i umjela da bude milosrdna i sažaljiva, ali više ne… Abdasi sada pjeva uz ležaje mučenika.

Ne budi glupo dobar, i prema svemu naredan… Takvi posebno nerviraju ljubičastu madam. Demon se zaustavlja demonom jačim. Budi oprezan…

Milisav S. Popović