U početku i nije bilo značajne frke. Informacija kao da je otišla ispod radara javnosti. Tu i tamo su neke novine produžile članak za naredni dan – ali, otkriće savršeno očuvanog glodara u ledenoj kluti Antarktika bila je interesantna samo posvećenicima. Sve dok nisu isjekli kocku sa fosilom… i odnijeli u laboratoriju polarne stanice Amundsen – Skot.
Tamo su shvatili da je crkotina zapravo – živa. A onda je krenulo da se dešava…
* * *
Osam dana nakon anomalije
– Molim Vas, imate nekoliko vrlo kratkih minuta. – glavni od petnaest arogantnih faca reče, dok je lice sa ekrana pokušavalo da savlada tremu.
– Ovaj… dobar dan… – uz očiglednu suspenziju uzdaha – Najprije da vam se zahvalim što ste mi ukazali čast da razgovaram sa vjerovatno najvećim… ne vjerovatno, već najvećim umovima…
– Okej, nismo najveći, – uključi se debelovrati sa kraja konferencijskog stola – Samo smo biolozi. Kako sam shvatio, to ste i Vi? Na kom institutu tačno radite?
– Uh, ovaj… ja sam samo nastavnik… lokalna škola…
– Slušamo Vas… – glavni opet uze riječ -… rekli su nam da ste riješili misteriju?
Očitavajući ton omalovažavanja i nestrpljenja, lice sa one strane monitora najednom odbaci svaku kap uznemirenosti.
Oni me i ne doživljavaju ozbiljno. Kao da sam im distrakcija. Kako god, potrudi se da budeš kratak… i da završimo sa tim.
– Teorija o panspermiji ovdje nije isključena, uvažena gospodo. – dao im je nekoliko sekundi čisto da pokažu kako im lice izgleda kada se podsmijevaju – Samo što ne mislim da je život na Zemlju došao u nasumičnim talasima koji su širile kosmička prašina ili komete. Smatram da se izuzetno inteligentna sila uključila, eonima unazad, taktički postavljajući gotove prototipe. Instalirajući život.
– Ovo postaje sve bolje… budalaština. – jedna među njima prošaputa, nedovoljno tiho… savim dovoljno da i on čuje.
– Hm… ajmo ovako… pretpostavljam da ste “fosilni primjerak” pronašli u predjelima Antarktika gdje je temperatura stabilna, i vjerovatno iznosi oko (minus) 70 stepeni. Tamo gdje je južni geomagnetski pol? – sačekao je da klimnu – Idealna pozicija za prezervaciju bio mase za narednih milion godina. Takođe, mislim da naš “glodar” nije jedino što ste našli? U takvoj strukturi bi trebalo da se nalazi mnogo više toga… Uzmimo da je u pitanju hangar sa primjercima.
– Gospodine! – glavni, sad već razjarcan – Kakve to ima veze sa anomalijom?
– Ah, da… anomalija… – odmače se od kamere sa laptopa, pa su svi mogli da vide unutrašnjost njegove sobe, razbacane knjige i nekoliko naslaganih tanjira sa okrajcima – Taj neobični fenomen odumiranja pacova po cijeloj planeti. Svakog dana sve više crkotina… posvuda. – vrati glavu, pa su podočnjaci bili u fokusu objektiva – Nadam se da shvatate, jer je toliko jednostavno. Pokrenuli ste globalnu deratizaciju.
Gledali su ga bijelo.
– Dobro, idemo ovako… – odlučio je da im nacrta sve, što ga je nekako neobično počelo zabavljati -… Pronašli ste matični primjerak, nazvaćemo ga pacov – prauzrok. On je, uvažena gospodo, ujedno i biološki obrazac, matrica, koja je stavljena u hibernaciju od strane nekog ko je pametniji od nas. Vjerovatno ste mu, odnoseći ga sa mjesta gdje je pohranjen, poremetili osnovne uslove za održanje…
– Morali smo da odradimo analizu… zato smo ga oslobodili leda… – neko izgovori posve tiho, shvatajući kakvu su grešku napravili.
– Da, i time ste ga “makli sa baterije”. Ovo čemu sada prisustvujemo jeste odumiranje vrste… pacova… jer je prauzorak kontaminiran. Počeo je da truli. I iskreno… mislim da proces nije reversibilan. Ko zna kakve će posljedice sve to da ima za život na Zemlji.
Posmatrali su ga smrtno blijedi.
– No, opet… sada znate šta ste nehotično uradili. Došlo je do istorijske greške… ali, povratka nema. Ono što je jedini pragmatični savjet sada: potrudite se da ne učinite isto kada naiđete na druge…
Čudno izgledaju, kao da će svakog trena, od uzbuđenja, da im oči iskoče iz lobanje.
– Da li je sve u redu? – čim je postavio pitanje znao je šta se dešava – Nemojte mi reći?! Pronašli ste matični primjerak čovjeka?!
Klimnuše, razrogačenih pogleda. Kao djeca koja su kriva zbog psine koja je otišla predaleko.
– Pa gdje je sad? – graške znoja udariše sa čela – Molim vas! Gdje je sada?
– Dolje… u laboratoriji… upravo ga tope.
Milisav S. Popović
*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.