Prevariš se oko mnogo toga… shvatiš da niko nije onakav kako se predstavlja. Nisi ni ti – i to je od svih prevara najveća. Kako sebi reći “zaslužuješ šamar nezahvalna barabo!”, kad smo posebno slabi na grčeve iz sopstvenog mesa? Tja. Nemojte se opterećivati oko ovoga, jer je zabadava. Dizajnirani smo da sebi ugađamo – a kad ne ugodimo, valjamo se u kaljuzi samosažaljena. Tvoja glava je u identičnom magnetnom polju kao i svaka druga – zato se i odbijamo kad se nađemo u socijalnim konfiguracijama.

* * *

Ovaj tekst je trebalo da započne drugačije, na umu mi je bila posve druga tema… nešto se dogodilo što je izbrisalo inspiraciju. Desilo se da je “puža poćukala zeba”. Svratila mi je u petak ONA. Nije se raspakovala iako je sa sobom vukla dugodecenijske torbe tereta… moglo bi se reći da je od mene koje kilo tegobe odnijela čim je za sobom vrata zatvorila. Nije htjela da smeta. Pošla je nekud dalje da se sama razračunava sa demonima. Većinu njih nije ničim zaslužila.
Volio bih da se ne prepozna, iako znam da hoće ako ove redove pročita, ali ne smijem da učinim gluvim jedino zvono koje imam u rukama. Jer za nju je odavno sazrelo vrijeme da se napravi buka… rijetko se takav neko rađa, a još ređe ga ljudstvo čuva. Istinske veličine su obično prah prašine na tuđim trepavicama. Mi zapažamo smrdljive detalje, brda pelina su nam nevidljiva.

Samo sam je jednom vidio da plače. Vjeruje se da su oni čija lica poružne kada se suzama ovlaže zapravo nove duše koje nisu navikle na mrštenje, tugu i očaj. Njoj je tada slana rosa lice ukrasila – što znači da su joj muka i tragedija saputnice iz ranijih života.

Izgubila je sve koje je voljela – one koji su je rodili… i dvoje koje je rodila.

Uzeli su joj sistem i društvo ono što je preostalo – posao i dom. Nije umjela da se odbrani i buni – sve što je od oružja imala bilo je da pita i da sa mnogima razgovara. Da li je iko od nas pravim pitanjima pomogao sebi da se pravda osigura? Da li je iko razgovorom bez povišenog tona iščupao lađu iz srca uzburkanog mora? Ne, posebno ako si tih kao što je ona… posebno ne ako si pažljiv da ne dojadiš drugima. Zapamtite – nije željela nikome da smeta. Rodbina je imetak podijelila, njoj je ostala čuka – bezvrijedna čak i ako se proda. Međutim, ona je čuva. Kaže da ne može da proda nešto što je đedovina. Kako da joj kažem “pobogu ženo, ostatak đedovog okota ti je oteo sve i rasprodao bez trunke sentimentalnog nasleđa, a tebi je ostala glupa čuka?!” – nisam mogao, jer ih ona sama nije krivila. Nekim glupim čudom ih je i dalje voljela. Obilježava im rođendane i ide na čestitke raznih veselja. Mislim da pretpostavljate koliko se rođaci brinu o njoj i da li znaju koliko je napunila ljeta.

Dripci su joj skoro upali u stan, poharali sobicu i uzeli nešto što im ne treba. Šta će poštenom lopovu tuđa dokumenta i album sa slikama? Izgleda da su ovi bili zbilja neka pokvarena sorta. Gazda je okrivio nju – galamio i tražio da mu nadoknadi svu štetu jer je prozor na kant otvoren te noći ostavila. Izbacio je na ulicu dvije nedelje pošto mu je uredno platila stanarinu – sa računima nikada nije kasnila. Ostavila mu je poklon i zahvalila se.

Ona je znate vrlo lijepa. Čudesno je kod nje što krasotu krije. Vrlo je obrazovana. Nije uspjela da diplomira jer se na četvrtoj godini udala. Njena velika ljubav se ispostavio još divnija i veća pijanica.

O djeci ne mogu da vam ispričam… užasna tragedija. Pijanica je zbog tuge primjenjivao tretmane “izbacivanja bola i stresa”. Bila je poligon njegovog liječenja. Neki dobri ljudi su je spasili da je “fizikalnom terapijom” od života ne rastavi. U bolnici je provela dugo vremena… hronična anemija. Tada su joj rekli da ima i aneurizmu… negdje u stomaku ili grudima. O tome nikada ne priča. Iako bi mogla da se raspukne svakog trena. Bivšeg muža još voli. Obilazi ga s vremena na vrijeme. I kod svekrve pođe… iste one koja je na grobu njene djece nju “jalovom kravom” nazvala.

U petak je došla da mi se zahvali što sam joj pomogao oko diplomskog… oko nabavke literature. Donijela mi domaću rakiju i čokoladu sa lješnicima. Pitao sam je kako se snalazi… pošle su joj suze. Reče kako joj fali album sa slikama.

 * * *

Znate, ona održava ulaze po zgradama. Dođe ranije i počisti što više može da postigne kako bi stanarima stepenice lijepo mirisale – posebno ponedeljkom, kada nevoljno krenu na poslove. Pomjeri otirače, krpom pređe preko vrata i usjaji pločice. Zato vas molim, ako je vidite, poželite joj dobar dan i pitajte kako je. Ona je namagnetisana tako da vam pogledom lice pomiluje. Glasom se raduje. Zastanite i popričajte… recite joj kako se divno smije i kako zapravo uvijek ima nade. Čisto onako tako recite… jer znate … ona će još malo da nestane.

Milisav S. Popović