Bješe 1723. Mjestašce bez imena – pored nekog šumarka, daleko od seoceta… Pala svjetlost uz sijede lasi čovjeka – na starca u ritama, koji je podno bagrema za sva vremena usnio…

* * *

Kada su sišli po njega, vaznijela mu se duša. Otela od smrti. Nije pustio riječ, mogao je samo da zuri u ta prelijepa lica. Ništa nalik njima nije spoznao… I miris mahovine… posvuda. Raširili su ruke i krila, usana razvučenih u osmjeh sreće bez premca – kao kad žena posle previše čekanja umajči čedo. Toliko im  je značio. Toliko im je trebao.

– Vrijeme je. – pomilovali su mu kosu koja je iz staračke prelazila u gustu, zrelu – Stupi u svjetlost, brate. – rekoše.

Htio je, više od svega… ali, morao je da pokuša.

– Ne, dok ne vidim arhanđela. – shvati da mu je glas čistiji, a riječi razgovjetnije. Umjesto rupa, zubi su se vratili na pređašnja mjesta.

– Kako želiš. – nakloniše se, a jedan od njih nestade u stubu plavičastom, dok su ostali plešući nadlijetali mjesto gdje je umro.

– Dobrodošao brate. – lјepoti njegovoj nije bilo premca. Brada mu se njihala iako nije bilo vjetra. Bio je veći od tri, možda i četiri metra, a krila su mu bila uz leđa… lebdio je tik iznad zemlјe, lat do njega.

– Ti si… predivan. – suze mu potekoše od časnote koju je lučio – Tako si brzo došao. Hvala ti.

– Hvala tebi. – arhanđel se nakloni – Raj te čeka. – pokaza put jugoistoka, iznad neba – Hoćemo li brate?

Shvati da mu se koža zategla, da mu u ruke priliva snaga… istovremeno je razumio i sledeće, ako sada ode – otišao je. I neće ga više biti briga.

– Sačekaj… – dodirnu mu ruku, prikaz svijeta krasnijeg od krasnog mu se ukaza. I grad prepun anđela. Udahnu želјan da ode tamo odmah, ali skloni prste, da ga vizija ne omami – … Moram nešto da te pitam.

– Kazuj brate?

– Koji sam JA po redu? Koliko ih je pošlo ovog lјeta?

– Dvadeset treći od lani. – arhanđel mu skloni rite sa leđa i pomilova ramena. Krila počeše da mu rastu. Draži osjećaj mrtvo čelјade ne može okusiti. – Zašto pitaš?

– Tek dvadeset treći?! U dvije godine?! – pokušavao je da drži oči otvorene i da ostane pribran… ali teško bješe da se odupre blaženstvu – To je nedovolјno. To je tako nedovolјno!

– Znam. – i anđeli što su kružili, rastužiše se – Sve manje svijeta odlazi gore… a sve više naroda umire bez duše. Tako zauvijek nestanu.

– Ne umiju više da je nađu brate! Nije to lak način.

– Zbilјa? – prvi od anđela se nasmija i dodirnu mu dva sitna mladeža ispod lijevog oka, znak da je duša u tog čovjeka bila čista – A kako si ti pronašao svoju onda?

– Lako… – zabrinu se da time što će reći ne poremeti ono što je kanio da zamoli – … Bila je tamo gdje se svima nalazi. Tri koraka od mjesta gdje si …

– … zaštitio nekoga ko je patio. – arhanđel zajedno sa njim dovrši rečenicu pa se nasmija. – Vidiš, znao si. Uvijek je tamo. Oduvijek je tako. Nadohvat.

– Da, ali lјudi su zaboravili! – sad već osjeti da je i sam anđeoski izrastao, jer ga je gledao bliže. Neće biti njegove visine nikad, ali sigurno je duplo stasitiji nego što je kao čovjek bio – Vidiš i sam da sve manje lјudi odlazi u Raj.

Tuga i briga, poput srođenog barjaka, umahaše lice arhanđela. Klonu mu svjetlost za težak ton: – Vidim brate. Vidim. Ali nemaju dušu. A bez duše nema Raja.

– Molim te… – zagrli ga oko struka – … Molim te poslušaj me. Zaboravili su gdje se nalazi. Svi. I biće još gore. Naučili su da žive bez nje. Navikli su na tjeskobu, da osuđuju, da se rugaju, da dobro ne čine… i najmanja od djece su postala gadna. Takvi budu i kada odrastu. Bezumniji čak.

– Šta onda predlažeš brate?

– Nađi jednostavniji način. Neka im duša bude bliže. Odmah po rođenju neka je dobiju.

– Kako misliš? – podiže se sa njim iznad zemlјe – Duša se mora predati sama. Da sklizne. Ne možemo je na silu ubacati u čovjeka.

– Pusti neka obitava u mjehuru trudnice. Neka tamo čeka dok se dijete ne rodi. Čim beba zakmeči i stomak napusti neka mu je sama mati preda.

– Hm. – jednom rukom se pomilova po bradi, dok je drugom lagano držao čovjeka koji je lagano spoznavao mogućnost leta – Dobro… možda bi i moglo. Kad odem do Gospoda zamoliću ga. Nego, kako ćemo ispoštovati svete principe? Oba.

– Misliš “mjesto tvorbe i broj do nje”? – arhanđel klimnu.

– Mjesto imamo… neka se duša začne pri plodu, odmah. A što se broja tiče… – tapnu se do brade – … Neka bude onoliko minuta koliko smo mi razgovarali sada. Deset?

– Deset, a? Može! Hoću. Zamoliću ga. – klimnu pa se svaki ton svjetla opet javi – Idemo sada. Uđi brate u svjetlost i pođi gdje ćeš da živiš ushićen zauvijek!

* * *

Ako se pitate da li je ovo istina.. reći ću vam –  veće od nje nema! Arhanđel je odmah otišao do Gospoda. Ispričao mu sve kako jeste i šta je bolјa namjera. Bog ga je poslušao i učinio izrečeno. No kako svaka izmjena “mjesta tvorbe duše, i broja do nje” podrazumijeva promjenu hilјade kosmosa – za tu cijenu je arahanđel predao svoje postojanje. Tako je bilo 1723. (prema kalendaru čovjeka)… i duša je od tada bliža lјudima.

No… u Raj ih i danas, ma u času ovom, sve manje ide?! Nikoliko zapravo.

Zašto, čudite se?

Elem… Čim beba izađe, udahne i zakmeči… duši treba deset minuta da kroz vrpcu iz majke u dijete pređe. Avaj, pupčano predivo kidaju mnogo prije.

Zato smo ovakvi. Dušu nismo ni dobili! Iscurila je na presječenom kraju i nestala.

Sve zbog previše minuta i nestrplјivih akušera… a bila nam je nadohvat.

 

 Milisav S. Popović