Kada sam u kolumne uvodio Barku Prvoslovnog, nisam očekivao da će postati dio zagonetke… Pisali ste, postavljali sijaset pitanja, tražili objašnjenja i uporište u folkloru… ništa od toga nisam umio da prevedem u istinu. Barka je slučajnost, imaginacija… blizak prijatelj, koji postade i vaš. Danas nudim priču o njegovom kraju, da bih ga kasnije bolje oživio – jer, umije on sa svijetom i alama daleko spretnije nego što možemo da zamislimo. Hvala vam na pogledu, i uživajte u današnjoj kolumni.
* * *
O životu Barke Prvoslovnog postoje mnoge priče, tako brojna nagađanja… Jedno je sigurno, bio je najčudesniji jurišnik među ribarima. Zaboravilo se da njegova saga i počinje od dana kad je tabanima more dotakao. Sa nepunih dvadeset ljeta napustio je mreže i za tri hvata slavom opasao domove naših očeva. Opet, drugi su skloniji da ga opišu kao borca pred kojim niko normalan nije smio da izađe na megdan. Buzdovan i pero mu bjehu jednako silni, kao i mišice na čvornovatim ramenima. Nemojte da vas lažu, on je zbilja napisao „Zelenspis”. A onda, obrni-okreni, i riječ i suza mu istovjetno meke bijahu… a osmijeh grohotan, naličan grmljavini kad se zakilipderi nad Praskavicom. Da, dobri moj narode – tako i toliko Barka bješe naočit… i pregolemo usamljen međ` svojom vrstom. Njegov sržni vez, ovdašnji porod kroz naslednu krv više nikad neće splesti. Doduše, mustra za budale i nikogoviće se žestoko osvježila i uveliko se prenosi sa krojanice na preslicu. Kad bi se samo među tom prokletinjom predivo moglo na dva mjesta prekinuti… da malo počinemo i krenemo iz početka.
Koliko nepoznanica krio kroz život, toliko tajni Barka odvuče sa sobom u grob. Iskreno, tu i tamo će vam ispričati brojne okrajke, baciti u lice zagorele grebice sasušenih laži o nestanku jednog od najvećih među čovjecima… ipak Prvoslovnom mitovi i dalje ponizno kleče, strpljivo čekaju u redu i klanjaju se sreći da ispričaju jednu od mogućih svršetaka o viteškoj legendi.
Meni se ipak najviše dopala sledeća besjeda…
* * *
Preklao je Barka te godine tri ale što su prelijetale Grahovo i pokušale da uteknu ka Paštrovićima; rukama je raščupao zloduha sa zidina iznad Stare planine… živu vodu je natočio u mješinu i njome izvlačio otrov sa rana (vidari trebinjski mu pozavidješe na umješnosti). Vampirske uhode što poharaše sela iza vrata Pive je natakao na pluhave pleti. Vele i da je negdje iz mora izvukao brdovitu kornjaču i uz dva šamara je natjerao da povrati proždrana blaga sa gusarskih lađa.
Trčao je uz ognjenog konja što je palio pšenične udoline – milujući mu grivu i u trku na uvo prijetio da se okane pogana nauma – da mu jezik ne iščupa; preplašio je avet što je naumila da o crnu srijedu pojede djecu iz Nikšića… na nekom gumnu je izbušio rupu toliko duboku da se jutro saplelo i rastreslo zvijezdu Danicu. Onda je s nje blistav perut smjestio u fenjer. Eno ga u dubinama Krnova – i danas plamti kad se nasuče gusta magla.
A onda neko odozgore odlučio da stavi tačku na podvige gorostasa.
Desilo se tako da je Prvoslovni šetao Paštrovačkom Gorom, pa skočio do Široke Stranice (vrh Sutormana) u namjeri da uhvati bijelu vranu… načuo je da je tuda negdje svila gnijezda od očnih žila mornara. Najednom po licu osjeti nalet vrela vjetra. Kad je pokušao da ga za rep zasuče, shvati da ogromna oluja s pučine dolazi – i da tek prutić od nje obraz okusi. Lomeći ono što nije stiglo da se zabije pod zemlju tresla je čudovišna vjetrina sve pred sobom, te uz zaglušujuću huku smotrila u junakove modre oči.
S desne strane mu pogled ukrade oprez, te shvati da iz nebeske rupe vatrena đulad jurišaju na Orjen – samo tren koji i nadlijetaće čuku na kojoj stoji. Lijeva strana je vrištala grđe od svih – zli demoni rascijepaše stijene i potoke, grabeći ka njemu… željni da se nasrču snage iz Barkine lobanje. Gadnijih stvorova svijet nije vidio. Njemu se ni brk ne naježi. Uz svu nevolju, strašni sud prizva i ledenu kišu – pretvori julski dan u zimu od koje kosti bježe u prah. Iza sebe začu siktanje… nije trebalo ni da se okrene, znao je da ono gadno čudo od zmijskog cara dolazi da se ogozbi.
Čudan dan da ga Bog ubije.
Kud god da je pokušao, a nije se ni potrudio da umakne, čekala ga je propast. Shvati da nema vajde da se iskali i bijesu pruži povoda da se razgalami… Sutorman je tog dana zabilježio drugačiju vrstu junačenja.
Spusti čovjek buzdovan na kamen, očistio igle od kišne rđe, raskopča njedrenjak od siri i baci ga s planine. Odreza pletenicu i smota u džep… a šake ogoli, maknuvši magjerne štitnike, pustivši prstima da ih studene kapi ugrizu. Odnekud vila istruji… dal iz kamena ili srčne žile guštera… primače se Prvoslovnom… u zebnji ponudi spasa. Moljaše i preklinjaše Barku da ispije žive vode i pretvori se u granitna džina. „Ukameni se da dočekaš spasa!” – vikala je. Prvoslovni pomilova čarne uvojke i smjesti ih iza vilinjeg uva, osmjehnu se zaštitnici… „Pođi dok ne bude kasno. Nije kamen moja koža”.
I tako osta sam, dok se gad i propast primicala na svaki časni udar. Rasu vodu iz mješine i pusti je da utekne, a onda sjede postrane na Stranici – davši svemu da ga s leđa ščepa. Poškrapa krv sve okolne planine. Puče jaka kost kao mala stvar. Razleće se sila iz mesa… zaječa iz guštera vila i potom krika nesta. Pletenica se izvi iznad mora i u dubine nesta. Najede se svemir gozbe sa Sutormanskog pjata. Nasrka se sadržine čovjek-diva iz Paštrovića.
Tamo gdje Barka stajaše osta samo rosa, malo manje slatka od divljih jagoda. I sve se povuče, pustivši danu novu uru julske toplote. Buzdovan ote zmijinji car. Njedrenjak zaskubje oluja. Demoni prožvakaše magjerne štitnike… a ledna kiša obliza sve krvave tragove o postojanju nekad velikog junaka.
Ljudima zaprijetiše da ne pričaju o čovjeku koji mogaše sve.
* * *
Doći će dan kada će sa svih strana da pritisne propast. Obično veliki i moćni imaju dovoljno kamenja da gađaju i odlože kraj. Šta nakon toga ostaje niko nije siguran… ali, nije da valja i nije da se priča.
Možda je istina drugačija… ima nekih među nama, što od propasti ne bježe. Spuste oklop i ramove… pruže sili pregolemoj da ih proguta, a ova umisli da je sita. Pih. Koja lažna pobjeda.
Budite mali… nekad je u tome veličina. Rosa će svakako da upamti gorostase i zašapne jagodama.
Milisav S. Popović