Kao psina… odrta i gladna… prepričala se preko dola, zahvatila brdo – pa stomakom nalegla povrh sela. Ne zna se ko je crnji – mahala ili ta martovska, škrbava noć. Bunar, iz kog odavno ne dopire voda, osim smrada nekog debelovjekovnog – poče nešto da izgrebava. Ono malo mještana što je živjelo u kosturnim drvarama moglo je, ali nije htjelo da čuje drobljenje suvih oblutaka – bolest i smrt im svu pažnju uzele. I da su znali ko dolazi, ne bi se obrnuli… krepavanje ne dozvoljava drugu brigu – osim umiranja. Sebična preokupacija. A izašao je, lagano poput tečnog dima, gadan u tri lika… i moćan, baš onako moćan kako se priča.
Satana.
Korak do koraka… topljenje kamena… pogled ka kućama… “hm, previše jadnika”… iz usta mu je tirovala krv… nije njegova… i nije isticala… djelovala je kao produžetak jezika.
Obrnu se još jednom.
Eno ga.
Zid.
Na kraju sela.
Kriv i star… prepun rupa i nabijenih gučica.
Čuo je da je u njemu nešto što bi moglo da ga zanima.
Čudan zid… ružniji od onog u koji ljude zida… mljacnu kad se sjeti šta ga doma čeka.
Lagano se primicao… neobičan miris, opora mahovina.
Izvuče noktima prvi zamotuljak. Isiječe vez, rastvori ga.
Spis.
“Dragi Bože, molim te da ga čuvaš… pobjegao je od kuće. Pobjegao od oca. Gdje god da je učini da nije gladan. I nek se ne vraće. Prokleto je ovo mjesto. Čuvaj mi ga”
Pih! – i zgužva.
Uze drugu.
“Gospode, sam sam… dovrši me. Odvedi me u tvoje carstvo. Djeca su nestala, žena i sestra ogubavile pa umrle. Dovrši me Gospode, molim te”.
Osmijehnu se… Ti ćeš prije kod mene.
Uze treću.
“Bože moj dobri, ništa drugo ne tražim samo da mi dozvoliš da još jednom na pecanje odem i da uhvatim bjelušavku. Ona govna su me već tri puta pretekla. Učini da kad ojdem čunom da potrefim mjesto mrestilišta. Treba mi to. Hvala ti Oče. Nek je vječna tvoja sila. I jedna bjeluša od dvaes kila.”
Hahaha! Koja budala! Sviđa mi se.
Iščeprka odjednom nekoliko njih… u svima isto…
spasi… podari… pomozi… donesi… pokloni… odvedi… dovedi… ozdravi… kazni… obogati…
A onda, poslednja što je u šaci ostala… obavijena trešnjinim peteljkama… prođe ga jeza…
Miris koštanih slova… Mora da je ta.
“Oče… prestalo je da boli. Sigurno ću već sjutra da zaspim. I da se ne probudim. Nikada nisam tražio. Ne zato što sam bio zadovoljan, nego sam mislio da me nećeš čuti. Ovo mjesto zaslužuje bolje… Ovaj zid, i hiljade ispisanih želja kazuju koliko smo vjerovali. Ti nas ne vidiš. I sveštenici poumiraše, nisu te se odrekli. Možda zbog toga što više ne umijem da se plašim, shvatio sam nešto… moć ti je neizmjerna, ali ti je duša skromna. Uvijek nalazimo objašnjenja zašto se ovo dešava… kažemo da je tvoja ljubav nepojmljiva, i da sve što radiš – u slavu je našeg života. Ali, istina je – da te naprosto nije briga. Zato će moja molitva, biti drugačija… Molim te, ne dozvoli sebi da se uvrijediš, pa da uvrede pamtiš vjekovima. Ponašaš se poput ljutog djeteta koje gazi po mravima. Tebi ne fali ljubavi… ali Ti treba da je nekome daš. Ako mi opraštamo… šta je sa tvojim grehovima? Neka od toga krene… Neko dolje, duboko dolje… traži da ga ponovo voliš. Ni Pakla ne bi bilo da nije bilo tebe, Oče.”
Satana ode, lagano poput tečnog dima, ne toliko gadan, ali tužan… baš onako tužan kako se ne priča.
* * *
Vjekovima potom, i kad nije ni kamen ostao od sela… ni zapisa na grobovima… samo bi hijene zapišavale mjesto nekadašnjeg trajanja… izašao bi krajem marta…
Odmotao zamotuljak, i čitao svaki redak.
Molitva za njegovu dušu… od sitnog čovjeka.
Molitva za đavola.
Na Pakao je odavno stavljen katanac.
A niko ne zna? Jer se ne osjeća.
Do Boga molitva, naravno, nije stizala.
Doduše, šta će đavo da radi u svijetu mrava… kada imaju nekog ko ih voli… kad imaju mravojeda.
Milisav S. Popović