Svako od vas zna bar jednu priču o nesojima koji su se pojavljivali kroz istoriju i uticali da se krv prolije u odronima, a imperije razruše… Makar i oni (kobnici) sami postali dio pepela, nisu oklijevali da se posvete cilju – satrijeti do satiranja. Jer, hoće to… kada narod živi svoja posla, pojave se likovi koji kažu: “A, ne, ne! Ja vam ne dam!”.
Pomena i podsjećanja radi: u ravnicama Viodenije (keltskog doba) rastao je grad koji umalo nije razvio i novčanu trgovinu, a neki vele, i prve organizovane škole bi nikle, da se nije pojavio kvrgavi starac – brbljivi klevetnik koji je išao od praga do praga i prenosio laži o trpezama po domovima. Na kraju su građani drevne varošice toliko zagrizli u srdžbi i zavisti – misleći da se svako od “istokrvnih” hrani bolje od njih samih – da su bacali drvlje i kamenje na bilo koga ko bi izvirio ispod svog kamenog krova. Poubijali su se, ni ne pokušavši da provjere starčeve navode… Na kraju, kada se Viodenija svela na svega šačicu, uvidješe sranje. Starac bi unakažen i bačen na šiljke, ali od divnog grada ne osta više ni klice.
Opet, za Spartu se govorilo da bi možda i uspjela da se odbrani od sve brojnijih i silnijih upada divljaka, da nije bilo jednog čovjeka. Taj se pojavio iz vojne kaste, gdje su ga svi poznavali od rođenja… ali kada se ispeo do mjesta savjetnika cara, ubijedi glavara da više od polovine Spartanaca gaji loše misli o moćnom polisu… a za drugu polovinu da kuju planove o njegovom svrgnuću. Sparta je nestala na dosta neobjašnjiv način – previše naglo, i nije ostalo mnogo dokaza o unutrašnjim nemirima. Ali jedno je sigurno – na centralnom trgu jaki ati su za svoje repove razvukli i rastrgli carevog savjetnika. Međutim, grad-država je već pustio kiselinu raspadanja. I propade moćna Sparta…
U Vavilonu (ne onom biblijskom, već asterskom) je postojala djevojka koja je sveštenstvo zavodila pogledima, a ponizne supruge mudraca podučavala mržnji prema sopstvenoj djeci. Pokolj i neobuzdani gnijev koje su okupljene žene jednog jutra pokazale svom narodu, učinio je da ispod Vavilona umjesto smaragdne vode poteče gusta žila ljudskog soka. Sveštenstvo, opet, na nagovor djevojke odbi da spere grijeh sa grada i smiri raspomamljene… propast nastupi četvrtog jutra po izbijanju nemira. Vatrenooka cura bi bačena psima, ali svejedno… bi kasno za spasenje.
A onda se dogodi Rim. Cezarova palata bi “častvovana” prisustvom dva užasa. Zvali su ih Herklid i Livija. Upoznali su se rano, još kao djeca, i od tog dana ostali vjerni jedno drugom. Visoki stalež im je omogućavao da šetaju unutar carskih zidina… ali i po zabranjenim sobama gdje se žirila znamenita stoka. Sijali su laži, kovali intrige, bili majstori u spravljenju “crnog vina” (otrovne smješe koja je uticala na pomućenje uma) i u krupnim podvalama koje bi za rezultat imale nečije pogubljenje. Interesantno je to što su u drugim hronikama prikazani kao tih par, ne mnogo upadljiv, ni po čemu drugačiji od onih ružnjikavih ljubavnika koji su na orgijama uvijek sjedjeli u kakvom uglu… i posmatrali ostale kako se vesele. Izrodili su nekoliko djece – za koje kažu da im je priroda od roditeljske bila grđa. Nikada im nije bilo suđeno za zločine… nikada (za života) nisu dovedeni u vezu sa političkim smicalicama… te su na onaj svijet pošli mirno… naizgled čiste savjesti. Naizgled fina familija.
U profilisanju se ovaj “dvojac” koristi kao objašnjenje ne tako rijetke pojave, gdje određeni par psihički ugnjetava druge. Pojam je sastavljen od prvih slogova imena Herklida i Livije – Herliv.
U početku pitah da li pamtite tiranine? A htjedoh da vam osvježim nos… i da osjetite apu Herliva. Njih ima. Tu, oko vas. Prisutni su na, za vas “bezbjednim mjestima”. Po teoriji Edvarda Tolmana (čuvenog bihevioriste) parova koje ujedinjuje pakost prema drugima ima toliko, da je izvukao smjeli zaključak, pa piše: “u susjedstvu od deset kuća, ima makar jedna jazbina u kojoj živi dvoglava herlivska aždaja i koja maltretira ostalih devet domova”.
Mikronsko zlo je grđe, jer je za hronike nevidljivo… Sigurnost našeg doma i familije je nekome trn u oku, i vodi ih neobjašnjiva potreba da nad nama arče. Kad kažu da ničija ljubav nikome nije naudila, taj nije upoznao spoj Herliva.
Ako je porodica osnovna ćelija društva… Onda je herlivski okot njegova razgradnja.
I zlo ima svog parnjaka.
I pakost ima ljubavnika.
Milisav S. Popović
*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.
*** Ukoliko želite da redovno pratite kolumne, pridružite se zvaničnoj stranici na Fejsbuku: https://www.facebook.com/mili237