Slab sluh… slabe oči… i ruke skrivene u rukavima. Držao se trećeg ćoška, iza druge sjenke prethodnog dana. Bilo mu je udobnije u juče, nego u onome što se može dogoditi danas. Malen život, nemoćan da se ispriča. Imao je godina… a niti jedna nije bila kako treba… Pa i sada, kada je starac, dijete iz njega vapi – i traži “Molim vas… Neko!… Molim vas, nek me neko uzme iz njega… Da odvežem tabane, i prošetam”.
Saznaćeš ko je… kad sve pročitaš.
Prije toga, vrijeme je da nešto istihuješ, na par momenata…
* * *
Postoje stanja, toliko specifična, da mnogi misle da za njih nema definicija… Iako sam ranije uvijek pisao “pažlјivo sa imenima” i upozoravao da niko ne smije da sebi pridoda određena “rešenja” – jer u enigmatici ličnosti, završna riječ je kod profiličara… Ipak, u redovima koji slijede, slobodno se prepoznaj, i prihvati svaki redak. Jer, naučih da u svijetu otuđenih, ovo je mjesto gdje se pripada. Vrijeme je da vam poklonim način – kako bez klјuča rasklopiti katanac. Priroda metala nije samo u metalima, njegovo kroćenje tinja u riječima.
Fumidopsija – ili prejaka vatra u čovjeku. U fenomenologiji stanja smatra se vrlo potentnom, ali povremeno i intoksičnom “supstancom”. Ona podrazumijeva budnost veću od drugih, entuzijazam koji ostali ne osjećaju. Najidealnija forma njene upotreblјivosti je preusmjeravanje “ognja” na izgradnju sebe, ka konstantnom učenju, stvaralaštvu… kako bi na koncu, tvoja svrha postala veća od svih budućih prepreka.
Fumidopsija se ne očitava često, u svega 16% slučajeva. Ako se zaobiđe rigidno slovo nauke, ona bi zapravo značila sledeće – kada je kapacitet “jakote” svega što u tebi počiva veći za četiri broja od godina koje su ti date da išetaš… Jedan život, a osjećaš da ti je preuzak da se po zemalјskom svodu iscrtaš… kamoli da se pročitaš.
Efekat horrible dictu – latinska izreka koja je našla mjesta u profilisanju. Ako se očita (jačeg intenziteta) podrazumijeva da je osoba prošla težak period tajenja/trplјena nečeg što nije zasluživalo da bude skriveno. Obično od bojazni (srama i straha) da ne bude odbačena od okoline, osoba kod koje je primijećen mehanizam horrible dictu svjesno ograniči domete svog života (postojanja) ne izgovarajući neku istinu zarad zaštite od “tuđih pogleda”.
Primjeri takvog ponašanja:
– kod osoba koje su doživjele teži oblik emotivnog terorizma ili zlostavlјanja
– kod osoba koje nisu prihvatile svoju očiglednu posebnost (tjelesnu, umnu, duhovnu, emotivno-seksualnu…)
– kod osoba koje žive svaki puki segment postojanja prema tuđim očekivanjima
– kod osoba koje smatraju da nisu postigle ono što su očekivale da će postići
– kod osoba koje “traju po pravilima” ali ih “pravila konstantno gaze”
Nortonovo uho je naziv za duševno emotivna stanja u kojima čovjek jasno vidi kako svijet funkcioniše. Takve lјude je relativno teško ubijediti u iluzije i „zamaskirane priče”. Međutim, koliko god da shvataju i primjećuju najsitnije poluge mehanizama, Nortonovci se drže “ličnog” mjesta – ne pokreću se “iz sebe”. Bez obzira što posjeduju dar da razluče probleme i što znaju put ka uspješnom socijalizirajućem životu – biraju da svijet promatraju sa obzorja prozora (iz bezbjedne distance) i ne učine baš mnogo za sebe. Ulaze u polјe “samoizolacije” – zbog lјudi koji su agresivno prisutni, i koji čine da pomisliš da niste od istog roda… ni vrste.
Ipak, na koncu završnog tkanja, nortonovac neće sebi uskratiti vjeru u lјepotu života samo zato što je upoznao previše loših osoba. Vjerovanje da je svijet zapravo “divno mjesto” i da je divno pa makar imalo čestih žurki u kojima plešu sva moguća i nemoguća sranja… dovode ga do stanja, kada njegovo “uho” čuje zov pitomih oblaka. Zvuk koji stvara osjećaj da je horizont snova udalјen kilometrima… ali ne koraka… već dodira.
* * *
Ruke podvijene u rukavima, čvrsto stegnut vid, nema boje u zvukovima… Taj lik sa početka si ti, naša srećo uplakana. To što činiš, nije ništa drugo do pristajanje na nestajanje – blijeđenje prepuno muka.
Dato mi je da razumijem lјude, koji ne razumiju mene.
Dato, zbog milion leptirova koji su odbili da se vrate u gusjenice.
Jednom sam odlučio – neću svjetlost lampe kada imam sunce.
Divlјina spašava vukove.
Odveži tabane… i dođi. Spasiće i tebe.
Kilometri skrivanja… i samo jedan dodir, da ih razbije.
Milisav S. Popović
*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.