U vazduhu ljuti miris prskalica, a bljeskave bubice i dalje su igrale pred očima kad ju je uzeo za ruku i rekao: “Moramo da popričamo”. Klimnula je glavom i krenula za ocem. Ostavili su za sobom graju i glasno pjevanje, pa se lagano ispeli na drugi sprat. Čekala se Nova godina – za nekih pola sata već, a sa njom još veća vriska. Pijani gosti i razulareni klinci su nadivljali veče do haosa. Uđoše u dječju sobu i zatvoriše vrata. Tišina izagna svaki zvuk sa prizemlja.
– Sjedi.
– Šta je bilo tata? – plašila se da se ne osjeća loše, znala je šta god da bude – nije dobro, jer starac nije od onih što tek tako otvara usta, ne bez razloga – Boli li te šta?
Umjesto odgovora, raskopča dugmad na gornjim džepovima prsluka. Izvuče neki crn predmet iz lijevog, pa na njega nasloni nekoliko fotografija iz desnog džepa. Smjesti zagonetne stvari na kraj stola, bliže sebi… pogladi se po bradi.
– Sjećaš li se šta ti je majka pričala?
Znala je na šta misli, ali je ipak odlučila da izgleda kao da nagađa, jer o tome se ćutalo decenijama. Mati je ionako pošla na onaj svijet bez pojašnjenja.
– Misliš na “odsustvo”?
– Da. – vena iznad čela se ucrta, vid mu se suzi u liniju potisnute srdžbe.
– Pa, pričala nam je da ćeš se vratiti i da si na vrlo važnom zadatku… – nevjerovatno kako je samoj sebi zvučala kao naivno dijete koje je progutalo tajnu o očevom nestanku – I ti se vratio. Nakon pet godina (uzdahnu).
– Jesam. – na tren se cinično osmijehnu – “U ime otadžbine i naroda”. Tako nam je naglašeno.
Rezalo ga je u grudima, nije znala kakvog demona je zatvorio tamo, ali je od njega načinio ćudljivog čovjeka koji se ni u poznim danima nije mogao opustiti… čak ni kada su unuci došli. Ništa, ama ništa nije moglo da ga prijatno iznenadi, umekša… a kad bolje razmisli, ni neprijatna iznenađenja ga nisu doticala. Ćutali su nekoliko trenutaka. Ona, sjedeći na ivici kreveta i piljeći u njega, on zadubljen u šare tepiha.
– Ovo sam uzeo… – dohvati stvarčice – … Ostala je tamo gomila. Ovo je jedino što sam mogao da sakrijem i iznesem. Evo.
Tutnu joj dvije fotografije. Srce joj zalupa. O čemu se radi tajo? Zagleda se u priliku na njima, ali lik bi nepoznat. Jedna bješe sivo-bijela. Veoma stara. Na vrhu je pisalo 1925. Nekakav mehaničar na postrojenju nalik naftnoj pumpi. Druga slika očigledno novijeg datuma. U desnom gorenjem uglu istim rukopisom naznačeno 2002. godina. Isti čovjek. Nasmijan. U društvu sa nekoliko pecaroša.
– Neka fotomontaža?
– Nije fotomontaža. – gurnu joj u zauzete šake crni predmet. Očigledno ga je bio uključio, jer se preko cijele površine zacakli “Soni Samsung”. Na momenat zavibrira i otkri divan ekran sa nekoliko sitnih ikona. Nepoznatih funkcija.
– Mobilni telefon?
– Više od toga. – gledao ga je sa određenom dozom prezira i straha – Puni se bežično, energijom iz vazduha.
– Svašta! – nije mnogo pratila tehnologiju, ali je poznavala osnove, to je zbilja morala bila neka izuzetno moderna spravica – Vidi kako se samo savija?! – mogla ga je preklopiti oko dlana, i presaviti nekoliko puta. A on bi i dalje radio, mijenjajući funkcionalno površinu kako bi ona željela – Kad je ovo proizvedeno tata?
– 2025. godine. – spusti se pored nje i tiho prozbori – Biće to prva stvar koju će objedinejne firme “Soni” i “Samsung” da naprave.
Treptala je u čudu. Čim se zbuni, kapci bi joj poput krila kolibrija udarali jedan u drugog.
– Kako je moguće?
– Kćeri… – primače glavu njenom uhu – … Sve ovo što se dešava nema nikakve proklete bitnosti. Nova godina. Ljudi. Porodica. Svijet. Ništa nije bitno.
– A?
– Kada sam otišao, bila je 1973. Imala si svega šest godina. Zadatak je bio da pokupimo krš koji je ruski satelit pokupio u orbiti i sa njim pao u Jadransko more. U tom kastigu je bilo mnogo čega. Kao da je u pitanju izlomljeni hangar prepun nepovezanih predmeta. Čim smo počeli da razvrstavamo… shvatili smo da nešto nije kako treba. – ponovo se pogladi po glavi, ruka mu je drhatala – Ubrzo nakon toga morali smo da potpišemo da nećemo progovoriti o ovome po cijenu života. Rekli su nam da je od nacionalnog značaja da ćutimo. Prijetili su da će nauditi i našim porodicama. Ništa nije moglo… ništa nije smjelo da procuri. Proveli smo u gluvim silosima narednih dvije godine. Radeći sa naučnicima.
Bila je ošamućena. Raširenih očiju i zgrčenih šaka. Ništa nije razumjela.
– Zlato moje. Sve što smo učili je laž. Svijet je star svega sto pedeset godina. Utvrđeno je da postoji tek od 1880. i da će nestati 2030. Na Novu godinu.
– Š-šta to pričaš? – glas joj povrijedi zagriznuti jezik – Ali istorija? Nauka?
– Scenografija. – stegnu joj ruke – Sve prokleta scenografija. Podmetnute makete i scenariji.
– Ali kako?.. – zamuca – Ko?
– Niko ne zna. Ljudi to nisu uradili. Zasugurno nisu.
– Tata, čuješ li sebe? – iako je i te kako bila svjesna činjenice da je držala dokaze istine u rukama.
– Nije to sve… Vidjela si na fotografijama. Ponavljamo se. Isti čovjek. Potpuno drugo vrijeme, drugo mjesto, druga država… ali isti čovjek. Na nekim drugim slikama vidjeli smo potpuno sulud razmještaj kontinenata na Zemlji. Kao da se nakon 150 godina radi revizija planete. – trže se – Kao da je neko iz neke ranije verzije Zemlje shvatio o čemu se radi, i pokupio gomile sitnica, izbacivši ih u orbitu upakovane za nas… “sledeće”. Da vidimo šta nam se sprema.
Otvorenih usta, paralizovanih riječi i sa bubnjanjem u sljepoočnicama pokušavala je da dođe do razboritog uzdaha. Starac bješe pribran i življi no ikada, činilo se.
– Zato ti kažem. Sve ovo nema smisla. I ne pitaj “ko” i “zašto”, jer ne znam… do vraga, niko ne zna… ali jedno je sigurno… Kada dođemo do kraja… vrte sve unazad… sa izmjenama… Mi smo kćeri, svi MI… samo repriza.
U međuvremenu stiže Nova godina. Jeza joj prođe venama. Odozdo je dopirala graja… Upita se, koja nam je ovo po redu 2018?
Milisav S. Popović