Oslonjen na sto… nemirnih nogu podvučenih ispod stolice. Gvozdene podlaktice i skrušene šake držale su planinu sačinjenu od mesa da ne sklizne… jer, ode bogo moj, ode u ambis.
Reče:
– Sjedi. – pokaza na mjesto naspram, tamo gdje je pištolj ležao. Uglačan. Doduše, kao i cio astal… kao cijela kuća, svaka sitnica čista i posložena. Tako je od kada pamti. Tako je od kada su od svijeta utekli… od kada su se sakrili. Sve površine nalik staklu, jednako sjajne… istovjetno krhke, lomljive.
Noćas će neke od njih u hiljade komada da se razlome. I za te više neće biti popravke.
– Tata? – bez obzira na to kakvog ga zateče, posluša, i sjede. Baci pogled na oružje, pa u očeve oči… podvukle su se ispod sjenki i odatle nešto šaptale.
– Imam nešto da ti kažem.
– Tata… ako je zbog onog juče… izvini… zapravo, nije ni važno.
– Imaš pravo da znaš… – gužvao je parče hartije – Mislio sam da je nikada nećeš naći.
– Slučajno tata… tu piše da da sam umro samo godinu nakon što sam se rodio… Shvatio sam da si samo želio da me zaštitiš, da nas ne nađu.
– Ispričaću ti sve…
– Pištolj. – nije ga doticao, čak je i ruke držao na koljenima, da budu što dalje – Šta će pištolj ovdje?
– Trebaće ti, sine. – izvuče lopatice i ispravi se, vrat povuče glavu gore. Lice se ukaza, ali su sjenke ostale – Nikad te nisam lagao. Odavno znaš čime sam se bavio… šta sam sve morao da radim. No, jedno ti nisam rekao… Poslednji zadatak, onaj nakon kojeg smo utekli “iza zavjese”, bio je najgadniji… eliminisati špijune. Danas se pitam da li su to uopšte bili.
– Ubio si nekoga? – začudo, kao da je to intimno i znao, još kao klinac. Možda je zbog toga majka skrušena bila, tako suva… možda se zbog toga dodatno razboljela, i umrla.
– Morao sam. – stegnu papir – Morao sam, jer su mi rekli da će moja porodica, moja žena… moj sin… prestati da postoje. – dva zuba coknuše jedan o drugi, da je moglo, varnica bi zacvilila – Ucjene, sve same ucjene… najbolji način da te drže poslušnim. Ćelija od obećanja da će se u tebe usrat! U svakog do koga ti je stalo.
– Ko su oni? – glas je držao pri sebi – Ne interesuju me nalogodavci, znam šta država umije da traži… nego, ko su ljudi koje si ubio?
– Dvoje. Bilo ih je dvoje. Pristigli su kao ekspertska razmjena… šatro hidrolozi, ili geolozi, više i ne pamtim… predstavljali su se kao ljubavnici… uvijek nasmijani, vedri… Služba ih je pratila dvije godine… na kraju se ispostavilo da su “spavači”. Uz prikupljene dokaze koji su nam dostavljeni, meni je naređeno da ih eliminišem… da izgleda kao požar… prije toga metak u čelo… da ne bi vrištali.
Da je tišina imala prezime, ova bi se “proždirućom” zakitila.
– Ušetao sam unutra… nikad lakše, čini mi se. Zatekao ih u krevetu… Ona me prva ugledala, ali se nije pomjerila… On je skočio da je zaštiti… Jedan hitac. Samo jedan bi dovoljan… Kroz njega u nju. Dva rasuta mozga. – srknu gutljaj vazduha – Potom sam obišao stan, a onda sve za sobom ostavio u plamenu.
Iz hladnog oka zavrišta olinjala hijena:
– Hoćeš li mi ikad oprostiti, sine moj?
– Tata. – htjede da skoči i da ga zgrli, ali sve što je čuo, bi tako užasno, da ga je za mjesto zakovalo – Sloniću pištolj…
– Sjedi! – dreknu – Trebaće ti!
Od straha streknu i uzdahnu.
– Kada sam prošetao kroz prostorije, te večeri prije dvadeset i dvije godine… uđoh u sobičak… i tamo naiđoh na dijete… – suze počeše da se utrkuju koja će prije sa lica monstruma da utekne – … Govna mi nisu rekla da su imali dijete! – nokti drvo zagrebaše – Nisu mi rekli! Nisam mogao… Nikako nisam mogao… Ali sam to uradio… – dva jecaja, pa smiraj. Bez disanja.
– Šta si uradio… tata?
– Kroz glavu mi je prolazilo… Kući imaš ženu… kući imaš sina… “Moraš!”, “Moraš!” – ponavljao sam po milion puta – … a bepče je spavalo. Tako mirno… tako mirno… Nisam mogao, ali morao sam.
Ledeni prsti uđoše u grlo, i oteše mu glas… ali izusti:
– Nisi valjda… reci da nisi!
– Sjećaš se kako je mama bila slaba… i kako si ti kao mali naslijedio njenu bolest… i kako smo ti pričali da smo se borili… i kako si se spasao… i izrastao u jakog momka. U našeg jablana ponosnog.
– Reci mi da ga nisi ubio? – lupi šakom o sto.
Što mi majku pominje?
– E, pa moj sin nije preživio… Malo pošto sam tebe u dom donio… Ti si njihov, sine moj.
Da je ova tišina drugo prezime imala – “jaukom jauka” bi se okrvila.
*
A pištolj? – pitate se.
Tata bješe u pravu.
Bio mu je potreban.
Milisav S. Popović
*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.