Ako ste postojali u vremenu kada se emitovao “Opstanak” vjerovatno ste upamtili kako je život među kratkovjekima živopisan.
Sjećate li se uvodne špice?, brze scene iz savana i bujnih džungli, urođenik što sa nekog grbavog kamena lovi ribu kopljem, huk ledenog vjetra iz šupljojeznih pećina… Hitri album slika koje su divlji svijet afričkog kontinenta dovodile u naše domove. Portal, kroz koji se zalazilo u dimenziju gdje vladaju lavovi.
* * *
Muzika iz uvodnog dijela bješe posebna priča… ušla u antologiju najboljih televizijskih numera. Stari obrazovni program, koji je uz tadašnju pomoć britanske produkcije, učinio nekadašnju jugoslovensku mrežu vodećom zemljom u sinhronom praćenju opšteg obrazovanja. Bile su to osamdesete i bjehu to trenuci koji su umjeli da te zadišu od netremice.
Na tabli po kojoj mi pišu srce i uspomene urezala se jedna posebna epizoda… dugo sam je pokušavao naći… ali nije se dalo. Neke stvari nemaju reprizu ni na Internetu. Naime, sjećam se skoro svakog kadra čudne priče o lavici koja je najednom odlučila da sama krene u potragu za hranom. Pamtim kako se odvojila od čopora, šunjala, prikradala, oblizivala i kako je na kraju nabasala na mladunče gazele. Tako srećna zgoda za krvoločnu brnju.
Šćućurilo se jadno u gnijezdu svijenom od visoke svježe trave i nosić okrenulo put lavicine njušketine. Nozdrvom ga je mogla usrkari, činilo se. A onda se desilo “neobjašnjivo”! – od tada mi sjeta nikad više nije zaudarala na buđ prošlosti, već mirisala na kapi brze, guste afričke kiše…
Maleno zapravo nije uteklo, podvijene noge nisu se ni pomakle… i što je bilo potpuno neobično, zameketalo je u prisustvu predatora. Gazele ne ispuštaju glasa, pa čak ni kada ih zvjerinje čeljusti zarobe i krenu put grlene žile. Ljudi tada obično urliču. Mesožderka je zastala… glad u trenu zanijemi. Neki drugi nagon je zalajao. Savi se da pomiriše malu grudvu. Lane podvi vrat, nalegnuvši na njenu glavu. Onda se brže bolje osovi na noge i još bliže pribi uz lavicu. Da, učili su nas da u prirodi lovina i lovac ne mogu znati drugačije… da se slične stvari dešavaju izuzetno i isključivo u vještačkim okolnostima (zoološki vrtovi i uzgajališta). A onda dalji tok radnje odluči da dodatno ošamari naše učitelje i udžbenike… Zvijer prihvati pile, i namjeri da ga čuva od surovog svijeta. Lavica tada bi previše mlada da bi imala svoj okot… ali, izgleda da majkama nije uvijek potreban sopstveni plod, da bi postale roditelj.
Narator i filmska ekipa su u narednim danima punu pažnju posvetili njima dvojema… odlučivši da prekinu snimanje o čoporu krupnih mačaka i preorjentišu se na iznenadni događaj. Bile su tu razne scene: poput onih u kojima “monstrum” blagim ugrizom prenosi vižljasto stvorenje do nekakvog brloga… onda one u kojima ga umiva jezikom… do one, gdje ga noću obgrli repom i čuva od studeni i straha. Umjesto da u mraku, poput svake krupne mačke, krene u potragu za meso… ova “naopaka” lavica je žrtvovala instinkt o preživljavanju zarad usvojenog čeda. Čak ni onda, kada su sitne životinje bile dovoljno blizu da ih u skoku uhvati, nije se udaljavala od laneta.
Meče je brstilo travu, i bilo iz dana u dan razdraganije. Majka je od gladi kopnila. Kamera je zabilježila i momenat kada su išle na pojilo… dok je lane grickalo vodu, lavica je promatrala okolinu. A kad se u igri zanese, ova bi mu šapom zaplela noge, da neoprezno ne utrči u kakve tuđe čeljusti.
Nakon skoro osam dana, iscrpjelu i pregladnjelu smrtno su je ranile hijene. Ipak, srnčetu nisu mogle prići. Branila ga je iskeženih zuba i isučenih kandži – baš kao svaka mati.
Dok je crkavala, lane se nije odvajalo. Skapala je uz svu surovost savane… muve su došle u rojevima, a strvinari su promatrali sa strane. Ipak, nijesu ih smjeli zaskočiti – još ne!, lavica je i mrtva izgledala kao da je spremna na borbu ako neko makar i pomisli da im se prikrade. Ali… ne bi više u njoj soka snage. Leš u jednom trenutku dograbi krokodil iz jezera, uplaši gazelu i ova uteče u travu iz koje se rodila. Kada se malo srce u mekim grudima smirilo… nagon za majkom je natjera da potraži lavicu. A onda niko, kao sudbina, ne umije da napravi glupost. Ta je gospođa, inače, već odavno i vrljava i pijana.
U blizini su se izležavali debeli lavovi… sunce im nije dalo da se pomjere sa ležišta, te su lijeno promatrali kako biljojedi šetkaju unaokolo. Najednom, jedan od njih osjeti kako nešto sitno pronalazi put do njegova repa… njegovog stomaka.
Mirisalo je poput majke… mora da je bezbjedno. Mora da je ona.
Taman da sklopi oči i da se ispava… Pronašla je.
Tu se ugnijezdilo. Ispod stomaka.
Čuđenje grivaša je trajalo svega baš kratko… ludo lane mu taman fino osvježi grlo i brke tog sparnog dana. I tako se epizoda za tu srijedu završi. A serija se nastavi, s drugim pričama. Naravno, suze su odavno presušile… ali im i dalje osjećam traga.
* * *
Ništa ne umije da opije um nejakog kao osjećaj da ga neko moćan čuva… Život obično ne nudi takve darove. Najčešće na šta možemo računati jeste da je trava dovoljno visoka da nas zvijeri ne primijete.
Tragovi nekadašnje bezuslovne ljubavi prave čudan žal… ne dozvoli sebi da, zbog sličnog mirisa zađeš u nečije razjapljene ralje. Uvijek se drži savane…
Milisav S. Popović