Pruži mi dokaz da ću letjeti, pa ću onda možda noge podrezati.

* * *

Brz tempo. Odlika svega što nas okružuje. Promjena za promjenom, konstantno se smjenjuju. Prije nego što smo se i navikli na prethodnu verziju života nastupila je nova. Jedna stvar u svemu tome nije dozvolјena: biti sam. Zapravo, samoća se smatra antisocijalnom kategorijom, a društvo u kojem se krećeš vrlo ozbilјno će te osuditi zbog praktikovanja sopstva. Čudno, s obzirom da se kao nikada ranije podstiče ideja o zasebnosti čovjeka – da budeš autonoman, da živiš u slobodi nagona, ukratko vascijela logika svijeta ukazuje na politiku individualizma… Bah, pusta deklaracija. Lažlјiva slova.       

Traže od tebe da budeš svoj, a potom te osuđuju zbog toga. Normalno, jer kako podnijeti osobe koje su srećne i zadovolјne tek tako, jer im prija sopstvena koža. To ugrožava starovjekovni postulat – postići uspjeh i uticaj. Zbog toga je neminovno da se uklјučiš, laktaš sa lјudima. Budi životinja. Postani zvijer nad zvijerima. Jer sve je trka. Utakmica. U svemu oko nas je kompeticija. Uklјuči se. Skubi zubima. Domogni se trona. Nije bitno što nagrada nije vrijedna truda. Nema vremena za samovanje. Treba se gurati. Dokazivati. Penji se do vrha. Sve do groba. Radi uspjeha. Radi koga?

            Potvrdu da si živ i bitan treba da dobiješ od nekog tamo, što je šatro sudac. Ma, bre odbijam! A počne to od ranih dana, još od jaslica… preko zvjezdica pa do škole i petica. U redu je da se istakne kada je neko spretan, lijep i pametan. Ali, može li to malo diskretnije? Sa dostojanstvom i skromnije. Bez da se drugima na nos utrlјava? A da nas naučite kako biti dobar, od pomoći drugima? Kako osjećati šta drugi osjeća. Zašto sve činiti da bi bio vještački poseban? Zašto nas nisu naučili da biti poseban ne znači da ćeš biti srećan. I kolika kvota tih posebnih treba da se ispuni, pa da neko kaže „Dosta! Planeta se zadovolјila. Ajde svi bacite tablice množenja… pređimo na razlomke. Počinje doba dijelјenja.“

            I nije te za kriviti ako imaš takav kompas. Takvog te našteluje porodica, komšiluk, tržište. Ekonomija lažnih potreba. Želiš da budeš uticajan? Želiš da se domogneš vrha? Simpatično. Ako ni zbog čega drugog, sigurno je pogled odatle dobar. Jer ko na brdo ak i malo stoji, lakša je meta. Uvijek sam se pitao kako niko da shvati da „prvi“ može biti samo jedan? A kad se domogneš prvog mjesta, niko nikada nije na njega postao otporan. Tada je um već bolestan. I štitićeš prvo mjesto po cijenu života. Kao da se u grob može ponijeti titula, medalјa ili pozicija. Nedovolјno je trofeja za ovoliku masu asova. A ono opet, groblјa su puna uticajnih prvaka. I nikog više za njih nije briga.

Samoća nije agresivna. Ona je samo našla maleno mjesto pored potoka, tu smjestila stolicu i pogledom prati razgovor sunca i pastrmki. Jer, i riba se sunča. Psihologija je odavno dokazala da usamlјenost nije njena osnova. Mudrost i neprihvatanje nametnutih obrazaca – to su temelјi onima što ih je izabrala samoća. Dobro ste čuli… samoća nije stvar izbora čovjeka, niti puka odluka. Ona se zaslužuje ako si bio dovolјno skroman. Za nju je potrebno strplјenja, dug staž posmatranja i shvatanje da je svijet mnogo više od onoga što se po bilbordima prepričava. Prva stvar koju ti došapne je sledeća – ne moraš postići ništa što te uistinu ne ispunjava.

Tako je lijepo biti pomiren i prisutan… te dati sebi mogućnost da naučiš da sanjaš. Toliko bolјe od stalnog nemira i potrebe da mnogo čime zavladaš… Košmarno je biti čovjek lišen čula širine.

* * *

Pruži mi dokaz da ću letjeti, pa ću onda možda noge podrezati. Ali ni to neću učiniti dok se po svim livadama bosonog ne istrčim. Dok tabanima sve što ima da se posjeti ne posjetim. Hoću da osjetim kako se o trn ubosti i kako voda zebe kad se u potok ugazi. Želim da skočim, padnem i preskočim. Da se spotaknem i preturim.  Hoću da mi kolјena zaklecaju kada lјubav okusim, i da kleknem od bola kada mi se ne uzvrati. Potom ću da ustanem i u pijesku rupe petama da napravim. Neka se i zaglavim. Znam da svi žele krila i nebom da krstare… ali kako da letim kada hodati ne smijem? Toliko toga ima da se pretrči… a ja sam spreman da se usudim. Nemoj se začuditi ako ti i tada, kada se vratim, krila ne zatražim.

 Milisav S. Popović