Gazio je pored nje – onako bremenite. Sve je ukazivalo da je vrijeme. Skloniše se iznad čuke, do mjesta obraslog šiblјem. Od ranije pripremlјeno leglo. Sklupča se pored i počeo da joj liže šape. Krenu da mu uzvrati, ali ne dade. Zareža… nije dozvolio da mu dotakne mjesto oko stomaka. Ogromni ožilјak od noža i nekoliko nikad zaraslih rana – od ognja iz puški lovca. Bio je odistinski bijesan vuk, koji je svakog časa trebalo da postane otac.
Kad su otkucali sitni svici, vučica se zgrči. Nekoliko sivih smotulјaka se iz nje proli. Mladunčad ne veća od šišarki. Umorni i plačlјivi, novorođeni.
U naponu muke i nadošle sreće, obrnu se mlada mati da dotakne dobrodošle, ali naglo stade! Nije bilo do nje. Zubi stvora se sklopiše oko grklјana. Čelјust njenog odabranog pokida žile čupajući jedanak urlik iz utrobe. Bila je mrtva, a da nije ni razabrala zašto je ubi. Laptao je krv dok se na njušci nije skorila. Onda se okrenu put mladunčadi… skrca ih i u nekoliko zalogaja proguta.
Noć je, nažalost, i dalјe bila mirisna. Jer je bilo vrijeme kupina i zmijskog pojenja.
Odmakao se tromo, bez trunke kajanja.
Pogleda put mjeseca i pomisli: “Ka lјudima!”
Zatrča se u pravcu sjevera. Tamo gdje se šuma završava. Gdje počinje selo… selo sa lјudima.
* * *
I životinje znaju čini. Od krvi najbližih njegova sačinjena. I djelovala je kleta magija, djelovala je kao kad kiša vlagu nosi. Bez pogovora. Bez prigovora. Precizno, sa svim tačnim pridjevima. Onako kako treba – nikom ne trebala.
Dok je jurio, šape su se cijepale. Nazirali se prsti.
Kičma se skupi, pa u bolu urliknu… ali nije prestajao da trči.
Samo se uspravi.
Rep mu otpade.
Uši se poviše.
Oči se uvukoše.
Gubica usuka.
I dok je stigao do prevoja… nadomak sela… već bješe čovjek. Nag. Sa ogromnim ožilјkom od grudi do stomaka.
Zastade, ne da se odmori, već da u vazduhu mirise okusi. Jer, vuk u njemu nije prestao… samo se zamaskirao. Sve ostalo je i dalјe tu… crno, mračno, da bi i gar vrištao.
“Toliko je prošlo godina…” – iskezi se – “… ali bih te uvijek nanjušio… i za trista bih te našao.”
Tmina mu pomože da zađe dublјe u ambare.
Nađe neke dronjke, pa ih navuče.
Baci još jedan pogled niz kaldrmu – prije nego što će njome poći.
“Na pola puta se nalazi…” – obliznu se – “… osjećam ti kosu, osjećam ti strunu u međunožju”.
* * *
U gostionici bješe puno svijeta, i još više dima.
Kisjeli miris rakije ojeo bi svako mjesto bez dlake.
Upravo to prvo osjeti na koži… otrov čudne odvratnosti koju su lovci tako rado u sebe sipali. A on bi bez čapre. Pitao se da li su zbog alkohola lјudi tako nepredvidivi, ili je ta smrdlјiva voda samo izgovor da budu oholi.
“Svejedno…” – ispe se na stepenik da bolјe vidi – “… Eno je!”
Žena, divnih grudi. Očiju zbog kojih se nebo krsti. Usmijana od neke posebne radosti… i okružena brojnima, što bi da je zavedu… i odvedu. Pa je lažu. A ona vidi, ali prihvata igru sa budalama… jer to jednoj divnoj ženi tako lijepo priliči.
Za njega sve stade. Lagano iskorači sa stepenika. U mimohodu odgurnu pijane. Ne skidajući pogled sa njenih ramena. I sa te razdalјine mogao je da čuje kako joj u vratu krv udara. Ta zdrava moć vrele mladosti. Ta smješa požude, strasti i neopravdane gladi što ne može bez dodira da se usiti.
“Kučko!” – pomisli.
Kad je stigao, htio je još do nje da korakne, ali je u tuđe čizme udario. Zastade spriječen da je proždere, na svega uzmah da joj lice iskida.
Gledao je preko leđa nekog rmpalije. Što se peči da je snagom zavede.
A onda ona pogleda njega.
Bi, uistinu, malo zatečena.
Pomisli “Ko li je ovaj zgodni stranac?” – pa se osmijehnu tako, da se rulјa skloni i otvori put do nepoznatog čovjeka.
Sad su se u pogledima prepleli.
On prvi progovori:
– Porasla si.
– Znamo li se? – ulaskana se promeškolјi.
On spusti vjeđe i izoštri zenice. Dozvoli joj da mu zađe iza – i vidi ko je.
– Zar me… – zubi počeše da bride -… ne prepoznaješ Crvenkapice?
* * *
Nisu ti sve bajke do kraja ispričali…
Nisu te ni o životu dovolјno naučili…
Ne rekoše da je klupko od preokreta i nedorečenosti.
U tome je lјepota… u tom divnom zavjetu sa strašću i pridošlim vukovima.
Milisav S. Popović