Zagledani u noćno nebo, nekoćni narodi su razdaljinu između dvije zvijezde nazivali korak. Vjerovali su da taman toliko treba da se promijeni svijet sa svijetom. Ujedno, snovopojili u nadi da im samo korak fali da dosegnu do nebeskih staza.

Šta je to sa nama? Ko nas tako podlo ubijedi da je život bolji nakon umiranja?

Kada sjetna melodija prelazi u veselu, tada se i taj sitni dio harmonijskog veza naziva korak. Takvi tonovi, uhvaćeni u međuprostoru, obilježavaju se kao „bose note“. I, zbilja, toliko tužnih ljudi koji najljepše o radosti zbore.

Odlazak iz života i stupanje na tle nestanka iziskuje svega jedan korak. Vikarke su zbog toga bolešljivoj djeci vezivale crvene trakice (nalik brojanicama) oko sitnih gležnjeva… da ih čvršće vežu za dan.

Ljepota i čemer počivaju u svemu oko nas, pa i u tome što smo kadri da trčimo godinama, a da u jurnjavi i znoju ne ostavimo traga za sobom… A onda se obično dogodi da u jednoj stopi, napravljenoj kad se sitno nadaš, zastaneš i tabanima zagriješ zemlju na kojoj stojiš. Sva prašina potom sklizne sa tijela… ostaneš nag, sa toplim zracima sunca na jednoj i kapima kiše na drugoj strani lica. Teško je takav stajati na vjetrometini pogleda. Ali ako je za utjehu, većina tek tada udahne vazduh punim plućima. Jer, ovo sam ja. I iz ovoga ne mogu drugdje.

Sve upamćene mudre glave, ali i one saglodane u zaboravu, u koraku su tražile odgovore… Šetnja bi način na koji su umu pružali slobodu da se saživi sa prostorom. Očekujući da će noge odvesti onog koji traži do mjesta za kojim traga. Postojao je i red, doduše mali i neuticajan, grčkih filozofa koji su tokom procesa promišljanja iscrtavali oko sebe krug, iz kog bi stupali samo kada bi ih boginja mudrosti nagradila voćem spoznaje. Korak koji bi ih odveo van kruga bi predstavljao simboličan čin saživljavanja sa „shvaćenom istinom“. Odlazili bi međ narod, da propovijedaju učenje. Ili da se bace s litice…

Kenduinska legenda kaže da je čovjek, čim je napustio more i izašao na obalu, molio stvoritelje da mu podare krila. Znajući da bi time mogli sebe dovesti u opasnost, božanstva ne uslišiše – već umjesto krila, dodijeliše mu udove. Međutim, kroz nastupajuće eone, čovjek dokaza da i zemaljskim nogama, nedoraslim hodu po oblacima, sa uspjehom maršira po svim bogovima kojima se ikada klanjao. Mi bogove periodično ubijamo… da bi nove stvorili. Repeticija religije, uz sve jevtinije vjerovanje.

A u našem malom svijetu sa sitnim kućama, nekad se oko dimnjaka vio vjetar sa vjetrom u sebi. Korakom su ga imenovali, misleći da sa sobom nosi sve želje koje mu se sa usana predaju. Čuvao je ognjišta od „ugiba i sušenja“. Legende su zamirale u Crnoj Gori, demoni mijenjali svoju čapru, ali vjetar je ostajao:

…da od očeva uzme glas,
da sinu podari ime,
kako bi dom za spas
ostao dom za ime…

Bilo je ljudi, koji su na mirisnom Istoku (tamo gdje suncokreti imaju lica), ljeta provodili sjedeći ispod krošnji moćnog drveća, uplićući svoja stopala među nadzemno korjenje. Htjeli su da nauče kako da koračaju, a da ne gaze… Ako im drvo pokloni povjerenje i podari vještine, umjeli su da stanu na valovitu travu, a da se lat ne savije. A danas, toliko je onih među nama koji sve manje šetaju, a ipak sve jače gaze.

Fado, dio portugalske tradicije, koji u plesu i muzici tugom oslikava nadu, brani samo jedno… korak načinjen ka naprijed u trećem stihu. Tada od izvana, klizeći po podu do pjevačevih skuti stižu sokovi protraćenih života, te bi samo dodir stopala mogao da ukalja veličanstvenost uspomena i igrom umilostivljena sjećanja.

Persijanci su učili da sila ratnikovog tijela počiva u osloncu, a jarost njegova srca u stopalu… korak ka zvijeri je potvrđivao snagu. I ludost…

Onda koraknusmo i stigosmo ovdje… I sve što smo vidjeli, prođe. Ša reći, osim, bio si tu i probao si maline i grožđe. Tako malo, ali bi dome slatko. I shvatio neke stvari… ništa shvatio nisi. E da si makar to ranije ukapirao. Tada bi svaki korak koji si načinio u hod pretvorio. Ovako si samo koljena savijao, i od toliko ničega se umorio. Može li ko kilometražu na nulu da vrati? Ja bih neke stvari ponovio… i na hiljade prvih koraka prvi put isplovio.

Milisav S. Popović

 

*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.

*** Ukoliko želite da redovno pratite kolumne, pridružite se zvaničnoj stranici na Fejsbuku: https://www.facebook.com/mili237