Pangur Ban je stara irska pjesma, nastala negdje sredinom osmog vijeka, o čijem se autoru zna tek da je bio monah… sve ostalo je pojeo nemar biblioteka. Stihovi govore o bijeloj mački, vjernom prijatelju i saputniku skromnog i povučenog crkvenog učenika… koji je pokušao da dočara njene sposobnosti u lovu na miševe. Posebno noću.
Kako je pjesma napisana u vrijeme mračnog srednjeg vijeka, vjeruje se da je kroz bijelo krzno životinje i njene duge, osjetljive brke, autor ustvari prikazao borbu čovjeka sa pošastima društva tog doba… kada je bilo ko mogao da strada samo zato što je drugačije treptao. Magija je bila na izmaku snaga, ali crkva je u borbi protiv nje na lomaču slala na hiljade duša. Pod presudom “čarobnjak!” ili “vještica!” – svi do jednog prokazani običnim trabunjanjem, spletkama, ogovaranjima drugih ili pak zbog sopstvenog vjerovanja u snagu nauke. Pangur je uskoro postao toliko popularna “skica”, da su je recitovali i oni koji su odlazili na vješala… čudno, za razliku od ostalih “zgrčenih poema” tog vremena, ove verse ne nose ni trunku boli, jada i grozote. Nema grijeha ili čemera. Čak su uvjerljivo veselih tonova… razlog više da ona postane “prkosna pesma” keltskog naroda.
Ujedno, kroz nju su se sačuvali i poslednji trzaji paganskih vjerovanja irskog duha, kog je već tada pritiskala i pekla engleska žeravica. Kelti, nalik Slovenima su duboko vjerovali u snagu rime – smatrajući da u pravom trenu ispjevana bajalica ima veću moć od munje s neba. Dok su Sloveni lagano uzmicali od svoje gromovite kolijevke, riđobradi Kelti su koliko-toliko uspijevali da očuvaju vjeru u njenu dobru žilu. Krv te mudrosti je nanovo (možda i po poslednji put) potekla kroz Pangur Bana.
Ako smo mi utekli od vjere u opsenarenje, i nekadašnje navike da po ranom jutru uzmemo prozirni oblik bića kom ni oštre stijene nisu mogle iscijepati plahte… Irci su s ubjeđenjem pomenuto nasleđe prenijeli i u dvadeset prvi vijek. Pangur je imao sposobnost da se preobrati u bijelu avet, koja se mogla provući kroz svaku šupljinu, ma i onaj najmanji procjep u kamenu ili drvetu… samo da se domogne miša (ili grumena zlata). Možda je recitovanje pjesme, onima koji su kretali na susret sa smrću, bila jedini način da uteknu od oštrice dželata. Način da skliznu kroz sitnu neravninu pakosne sjekire. Takođe, neće vam psiholozi i medicinari otkriti (možda zato što i ne znaju) da ljudi koji su pod narkozom, ozbiljnim mentalnim rastrojstvom (ili uzbuđenjem), stresom ili pod dejstvom velikih količina alkohola oko sebe povremeno viđaju razigrane prikaze bijelog krzna. Mačke i pacovi samo prolete oko njihovih nogu… Doduše, niko sem “opsenara” ne može posvjedočiti o postojanju varljivih aveti. Irci bi vam potvrdili da se radi o volšebnoj moći Pangur Bana – koji se recitovanjem proširio po cijelom svijetu. Vrlo, vrlo moguće… ako pitaš neke zelene oči.
Pišući ovaj tekst, tražio sam pogodno mjesto da smjestim dirljivu razglednicu o djeci koja su na jednoj ovdašnjoj klinici (gdje se konstantno vodi borba za život) tražila da iznova i nanovo čuju pjesmu o bijelom stvoru kitnjasta repa… jer su ga, navodno, gledali kako se mazi uz zidove bolničkih hodnika.
Volio bih da mogu potvrditi da ih je bajalica sve spasila… međutim, Pangur Ban nije mogao da im isprede dovoljno košulja od zdravlja.
Sjetna priča o nemu je poslužila tvorcu filma “Tajne Kelta” da u animiranoj sagi pruži nesvakidašnju melodijsku podlogu drevnoj poemi. Kad je odslušate (na Internetu – gdje je najlakše doći do zapisa)… ma kog raspoloženja bili… nešto paučinasto lako se obmota oko srca. Ostane da svira danima u komorama unutar koša… a ne traje duže od dva minuta.
Svaki vijek, decenija, godina, pa i dan u nedelji traže osobenjake spremne da odškrinu vrata kako bi unutra šmugnuo Pangur Ban i zaspao uz naše pognute glave.
Tako i na ovaj dan… ista stvar. Nije to duh koji ispunjava želje, niti je tu da spasi od zla u tuđim djelima, da prepozna zamke ili otkloni šiljke… Tu je, tek toliko, da podsjeti da nekad i šetnja po žiletu ima pauzu u raskoraku. Taj iznenadni dar da se pretvoriš u bjeličastu maglu.
Skrojeni jesmo da živimo u magnovenju… čekamo jadni da bučna zvona sa kamenih skalamerija najave početak “naših velikih doba”.
Ali, nema zvonika od kamena, niti buke izvana… već samo onog što trpi i čeka, naćuljen o kakvo stablo bukve ili oraha. Jedno bijelo mače, s početka tamo nekog dalekog vijeka, pokaza toj budali da se makne s mjesta, da zalud ne čeka… I svaki put kada ga sanjam, Pangur Ban mi brcima i šapicama ispjeva:
Budi zvonar, kad već bliskog nemaš.
Udri u sebi na sva zvona….
Ne nestaj tiho, budalo snena!
Na buku se već odavno spremaš.
Prije nego odeš u pretke,
shvati da si još nečija slatka tajna,
da si i dalje živ…
Sve je magla, sva ova java.
Budi nekom nada.
Idi tamo gdje drugi ne može,
Shvati, Ti si potomak!
Nikako trošna brada!
A ja… Pangur Ban,
biću tvoja snaga.
Ajde, pođi sada…
Milisav S. Popović