Što se čovjek više kupa, više bazdi.
Uviđate u izrečenom izostanak logike, ali slutite da se nešto drugo s brda valja.
Kompulsivna rutina drljanja kože i svakodnevno ribanje kose nije doprinijelo duševnoj svježini… čak i obrazi razvili imunitet, pa se teško peru. Parfemi i kupke nikako da maskiraju buđ s one strane očiju. Poliramo se, dok rđa rumeni ispod haube.
U pokušaju da se razlomi apostilni mermer sopstvene nevaljalosti, mnoge priče se trude da pojasne zašto smo postali ovakvi (izvitopereni, maniti). I taman stručnjaci da uhvate glistu za rogove, sklizne gizdać u rupu, te utekne. Zbilja je teško opravdati smrad govna kad ga sretnete… još teže kad s njim živite. A skoro nemoguće, ako ste sami govno, jer… priznali ili ne… u tome uživate.
No, nećemo mi danas nikud odavde, a da nešto ne saopštimo – makar promašili mrežu s pristojne udaljenosti. Saznaćemo zašto su neki ljudi penalčine, a zašto drugi uporno zabijaju autogolove.
Matrica nosi naziv “Rikošet paleta”. Prvi put ispisana nakon rata u Vijetnamu. Sačinjena od dva stuba, koji su jedan drugome suprotstavljeni do vrištanja. Prvi se zove “krivica preživjelog” (survivor’s guilt) a drugi “sagorijevanje empatije” (emphaty burnout).
Krivica preživjelog je psihostatički odgovor na događaj u kojem je neko drugi doživio gubitak, a vi (nužno) niste. Iako ime implicira da je ovo odgovor na gubitak života, to može podrazumijevati i gubitak imovine, zdravlja, ili niz drugih stvari koje su čovjeku od značaja… ali ona strana koja slično nije iskusila, razvija krivicu, razgriženu savjest i čitav niz psihosomotizovanih poremećaja koji je mogu dovesti do teških epizoda samosabotiranja. Prvi put je evidentirana kod ljudi koji su preživjeli određene katastrofe (brodolome, ratove, požare…), da bi se kasnije primijetio učestaliji šablon ponavljanja (dovoljan je daleko manji obim nečijeg gubitka, da osoba razvije “krivicu preživjelog”). Čak napredovanje na poslu, studijama, odabiru partnera… sve to može dovesti do osjećaja krivice, ako neko blizak slično nije uspio (ili, pak, sve od navedenog se po njega loše završilo).
U trenutnoj verziji svjetskog dijagnostičkog priručnika, DSM-5, krivica preživjelog je simptom posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP), koji uključuje iskrivljeno osjećanje krivice i negativne misli o sebi.
Važno je napomenuti, da ljudi mogu iskusiti krivicu preživjelih bez PTSP-a. Oni takođe mogu imati PTSP bez osjećaja krivice preživjelog.
Drugi stub “Rikošet palete (matrice)” se naziva sagorijevanje empatije. Za razliku od mehanizma krivice preživjelog, ovdje je problem potpuno drugačije prirode… podrazumijeva guljenje prirodnog sloja saosjećajnosti, brige i posvećenosti. Prvi put (zvanično) evidentirana na ratnom polju, u privremenim bolnicama… Čitav niz ljekara, hirurga, sestara, saniteta su naglo prikazali “sagorijevanje empatije” (nakon svega nekoliko dana) gdje su jauci ranjenih i ropci onih koji su umirali postali samo buka, koju treba zaobići. Nažalost, kasnije se ispostavilo da i u mirnodopskim uslovima, u regularnim sistemima – većina medicinskih radnika doživi “sagorijevanje empatije” i postanu skoro apsolutno otporni na nečiju muku. Liječenje se svodi na servisiranje, a gubitak života – olakšanje, jer će biti manje posla. Sagorijevanje empatije je primijećeno i u drugim sferama: vatrogasci, spasioci, socijalni radnici, političari… a u poslednje vrijeme i kod običnih građana. Sve se više zaobilaze apeli za pomoć nekom ko se za život bori… ljudi su “sagoreli” osjećaj hitre podrške, te odmahuju rukom – još jedan nesrećnik kome nema pomoći.
Pa kako onda krivica preživjelog i sagorijevanje empatije idu zajedno?
Zato što su oba gadna na sličan način, da se svaki put poljube kad se rukuju. Nije rijetko da isto čeljade osjeti duboku krivnju kad se nađe u situaciji gdje neko drugi gubi ono što je njemu netaknuto… isto tako, postaje imun na svakog (koga lično ne poznaje) a ima uvida u veličinu njegove nedaće. Evidentira se, i istovremeno mentalno izbriše.
Ima jedno pitanje, koje i nakon više decenija ostaje neodgovoreno unutar “Rikošet matrice”. Glasi: “šta smo se?”
Jedva čekam da pročitam vaše odgovore.
Ovo je moj:
Obezljudili smo se. To nam je.
Milisav S. Popović
*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.
*** Ukoliko želite da redovno pratite kolumne, pridružite se zvaničnoj stranici na Fejsbuku: https://www.facebook.com/mili237