Tri, možda čak četiri godine prođoše od kada je objavljena priča o Aldijaninom čvoru. Čitanost i popularnost te kolumne je bila neočekivano velika… i niko nije mogao da predvidi da će biti, pa… “vidovita”. Danas, kada se svako čeljade prelama prema šemi koja je tada izrečena… zarad opstanka ponekog zdravog razuma, vraćamo segmente iz “Duševne oluje” (možda utanji otrov u tvojim i tuđim zubima – jer, u pitanju je dvogrizna situacija).
* * *
Aldijanin čvor je civilizacijska promaja. Vrela, ciklična i kisjela. Pojavljuje se jednom u nekoliko vjekova… ili dva puta u sto dvadeset godina… zapravo, nema pravila. Usko je grlo, poput navoja iz nekoliko prstenova – kroz koje treba da se provuče svijet. Predstavlja rešetkastu strukturu što cijedi živu tvar, duši ne dozvoljava smiraj.
Aldijana u istom trenutku prodire svuda, obuhvati dišući svijet – bez izuzetka. U njenim raljama je svaka individua, ma koliko moćna… ma koliko uboga bila. Ljudska silnost, njoj je nebitna. Pošast, tako neophodna, kako bi se iz nas izleglo bolje sjutra.
Iako će predstavljati pelcer za naraštaje koji dolaze, najgore će upravo proći oni koje Aldijana zagrli i pritapše… A tu si ti, druže – sa svim svojim neprijateljima i dragim ljudima (uvjerenje na uvjerenje, a svako sa mutnog korita).
Otpočinje mrzovoljom. U njoj se dobro ne osjeća ni onaj koji nema razloga da bude s.eban. A, ona – tek je prva leća petoslojnog bremena.
Nastavlja se lošim slutnjama i nesigurnošću. Manje stručni bi podveli ovu komponentu pod socio-anksioznu klauzulu… Ovo je dublja rupa, s lijeve strane čela… sa tankom korom da zamaskira provaliju nespokoja.
Ljudi su začuđeni otkud u njima toliko soli čemera i lošeg predosjećaja.
Ko da kaže da su oni kraj rase zarad početka nekog boljeg čovjeka. To im samo tijelo poručuje da je promjena neminovna.
Treća stanica je intimna tuga. Nesvakidašnja. Bezrazložna i hitropotezna. Plačan osjećaj da nisi naučio da budeš srećan. Neki trakast bol ispod vitog rebra što sprečava da sebi prijaš. Ne da ti da se skopčaš.
Četvrta faza je nezadovoljstvo mjestom i sobom. Loš ukus ambijenta i čapra… čapra koja bridi iznutra. Potreba za bježanjem iz sebe – nekuda. Što se desi – nikada.
Poslednji sloj je ratoborna sujeta. Posve je normalno da ego navuče osjećaj zahtijevanog poštovanja kada čovjek postane neko ko je daleko odmakao od čučavca… i učinio nešto što gomila nije kadra. Nešto vrijedno pomena, divljenja… priznanja, u krajnjem. Takva sujeta je izdržljiva, pa i ima mjesta da se njen nosilac opravda. No, u doba Aldijaninih zagrljaja, sujeta se useljava u svakoga. Bez biranja. Od krezubana do slinavog ojkača po birtijama. Sitnoumi zahtijevaju da im se ljubi noga. Uskodupa postaje njihova potreba da su ništa drugo do idol sa zahtijevanjem obožavanja. Aldijana im je dopustila da sami sebe slave. Lukavo navlačenje rđave patine, ali zbog svjetlucanja površine – ubijeđen da si od platine.
* * *
Vele da je bajka… ali šta ako su Heleni bili u pravu?, i da je Aldijanin čvor zbilja potopio Atlantidu? Za nju se vezuje toliko toga… katastrofe, ratovi, razaranja, pošasti i nagle zaraze što su meso ljuštile. Toliko pogibija, toliko neobilježenih stratišta i sporog krepavanja. Ali, imajte na umu… nakon nje, vrli svijet se rađa.
Vjeruje se da traje tri decenije i da nečim ružnim mora da se okonča. Prije no zora zarudi.
O njoj se govorilo kada su se desili svjetski ratovi. I počelo je stidljivo opet – nakon pandemije. Pitanje je, ako se svih pet slojeva duševne oluje po ljudima vidi… koliko je vremena ostalo?, i hoćemo li opstati?
Hoćeš, ako nađeš načina da sebe zaobiđeš. Patnja od taštine je najveće smeće. Smrad koji se parfemski ovih dana rado oko vrata meće. To što čovječanstvo prolazi, ne znači da nestaje.
Opstati… i kad zavjese padnu, znači neoboljeti od osjećaja “drugi su krivi što me ne vide”.
Sve je ovo, ništa drugo do pozorište… Umjetno sljepilo, i rezanje grla na sitnice… Svakako si dobio kartu i mjesto, pa makar bilo i za stajanje.
Vidjećeš prave glumce, ali i one koji ne priznaju da cio život glume. Loše po njih… jer život bez scenarija ne dijeli uloge.
Dvogrizna predstava… vilica na vilicu, tako slično a tako daleko od poljupca. Kad čovjek čovjeka jede riječima i očima.
A oluja stiže… Ili pak, stigla je?
Ako jeste… izdrži… slijedi svitanje.
Milisav S. Popović
*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.