Čovjekov mozak je u stanju da upije na milione podataka svakog dana… Čak i kada smo umorni, ne prestaje sa gomilanjem i analiziranjem. Svaki detalj se uredno smješta u perceptivne hangare. Ne postoji zrno dima iz života koji um nije umemorisao.
Međutim, veliki dio te spoznaje se skladišti u slojeve nesvjesnog (tzv. paraum), kako racionalno ne bi bilo ugroženo snagom orkanskog priliva informacija.
Posebnom, elektro-stimulativnom tehnologijom moguće je isprovocirati neurone da na svjetlost izvuku potpuno autentičnu sliku iz prošlosti. Sve, uključujući: tonove boja, osjećaj spoljašnje temperature, miris i reskavost vazduha, nijanse emocija u tom trenutku – biva restaurirano, a da niste ni imali pojma da ste ikada tu uspomenu doživjeli. Na ovaj način nauka sve bliže, brže i sigurnije dolazi do zaključka da zaborav predstavlja samo subjektivnu kategoriju. Svaki ubogi sekund nečijeg trajanja na planeti je moguće vratiti. Uz malo žica i struje.
Opet, postoje osobe kod kojih haotični paraum nema toliko visoke zidove – tako da njihovo pamćenje i sposobnost upijanja podataka prevazilaze klasično stanje svijesti. Za takve ljude kažu da imaju “fotografsko pamćenje”. Ipak, radi se o djelimično ispravnoj definiciji – jer, pomenuta kategorija lica je kadra da izuzetno složene zadatke rešava u svega nekoliko treptaja (bez upotrebe pomagala i drugih instrumenata – što po automatizmu odbacuje premisu da samo “dobro pamte”). Kroz cjelokupnu istoriju ljudskog roda postojali su ovakvi pojedinci, ali ostaje nepoznanica ne samo zašto dolazi do funkcionalno usklađenog preplitanja parauma i uma… već i kako se sam gen koji nosi izuzetnost vjekovima ne pohaba, već naprotiv, sve više jača. Imajući ovo u vidu, da li onda sviće zora superumova? Na osnovu statistike o gustini naseljenosti glupaka, reklo bi se “pa i ne baš“.
Međutim, sprega dvije zone u mozgu ne pogoduje samo logičkom načinu razmišljanja… Ako je kojim slučajem njihova umreženost gušća i intenzivnija, kod čovjeka se razvija nešto što nadilazi puku logiku. Tada govorimo o daru – tj. o talentovanim osobama. O umjetnicima.
Za velikane koji su otjelotvorili grandiozna djela, kao i za one koji će tek udahnuti ljepotu svijetu… kaže se da posjeduju plavi um. Njihov način promišljanja nije neracionalan – ali je počesto iznad njega. Mozak u kom misao svoju hranu uglavnom crpi iz parauma.
Ranije su naučnici smatrali da intenzivniji razvoj uma neumitno dovodi do sve većeg isključivanja emocija – a realnost upravo ukazala da otključavanje odaja parauma sve više iziskuje katarzu osjećanja. Ipak postoje odrđene razlike koje se odnose na dominaciju vrste emocija…
Daleko su uspješnije (ponekad i do nivoa revolucionarnosti) ideje (spoznaje) koje su koncipirali ljudi vedrijeg duha. Izgleda da optimizam, razdraganost nalik dječjoj… hemijski potpomažu proces genijalnog izražavanja mozga. Pogoduje konstrukciji i primijenjenoj praktičnosti.
Na drugoj strani, umjetnost je daleko izražajnija ako je nalegla preko elegičnih struna – što ide u prilog tvrdnji starih Atinjana “da ne može biti dobar slikar ili poeta onaj ko nije pio plavog vina“ (gdje je plava smatrana bojom tuge).
A da li ste čuli za izraz “ghltom ghe hiranya”? Znači “rđa zlata” – a odnosi se na stanje kada plavom umu nije dozvoljeno da se suzama raspjeva.
* * *
Kad su se aprilske noći izlomile… majske su ih sakupile i posložile, jer malo je onih koji bi da pamte šta je u aprilu uopšte moguće.
Nešto sa tim mjesecom ne umije lagano da sklizne u stihove. A neću tako da bude.
Zalud sve priče koje odgovaraju na to kakve su nam boje misli… šta uopšte mozak pokreće.
Ni nebo, ni gore, ni sve one grdosije od planina neće biti ništa što je moje… Našao sam prostor gdje mi bježe uspomene, gdje ću um da pošaljem kada grožđe umine…
Niti jedan pedalj planete neću da zauzmem…
I kad mi kažu da će sve da se okorovi, bakrom pokrije – mijenjaću datume, razoriti kalendare… vratiću dane kada sam volio i zadržati ih poput fotografije… bez žica, bez struje.
Čuvam pamćenje na dodire i poglede… nad tim zlatom rđa neće moći da se navuče.
Plavi um i ljubav za sjutra… što se desila juče.
Milisav S. Popović