Reći ću ti nešto o dvije vrste plesa: Netke i Gaut. Plesali su ih izumrle noge na prostoru gdje sada spavaju Grahovo i Vilusi. Nekad su tamo živjele šume, i brbljive ptice što su čuvale stabla lješnika. Onda se naseliše krš i drača. Ostalo je nešto čvoraka sa čoporima crnih vrana. Koraci ne postoje, tačnije nema mustre ni pravila… samim tim nema obuka niti učitelja. Postoje samo načini i razlozi zbog kojih ih odabereš. Plešu se podno vedrog neba punog zvijezda. Odjednom možeš plesati oba, ali moraš odlučiti s kojim prvo počinješ. Netke izvlači iz zemlje sirovu so i njome oblaže tabane. Gaut traži da ruke držiš visoko, iznad glave… dok ne opipaš med magle. Sve dok se slad i gorčina ne sretnu u predjelu stomaka nećeš znati šta si otplesao. Vjerovatno zbog toga u špilji iznad Zaliva stoji zapis „pupak je ključaonica iza koje se nalazi ono za čim glava traga“. Poželjno je da nakon plesa progledaš kao što oštrook nikad nisi bio do tada… opasno je ako oslijepiš. Šanse su podjednake.

Porijeklo imena se utrlo. Vjerovatno je u pitanju neka stara verzija našeg jezika za nešto što su nam ostavili bezimena plemena. Nije se radilo o ritualnom obliku plesa… iako se definitivno može reći da se igrom priziva magija. Netke je u tabanima – samim tim donosi plesaču istinu. Gaut je u vazduhu, stremi vjetru i oblacima – njime prizivaš emocije i satru (nada). Prvi daje ritam, drugi melodiju. Oba su prohladna, i plešu se pod zvijezdama. Plesača ne smiju da zateknu sunce ni znatiželja iz tuđeg oka. U protivnom, nastupa zla rabota.

Tvrde neki da je odvažnih plesača bilo dosta. Da su ostavili za sobom mnogo bisera. Evo šta se očuvalo od gustih zapisa sa Netke tabana:

Onog sa grižom savjesti, ne treba optuživati. Sam će se pojesti.
Dobra stvar kod istine je što ne moraš da strepiš zbog pitanja.
Ne postoji prečica ni do jednog mjesta do kog vrijedi poći.
Kukavica umire svakodnevno, hrabar čovjek samo jednom.
Kad god trijumfalno padneš, isprsi se i nasmij… poraz je u očima drugih manji kad ličiš na pobjednika.
Ono što ti preokupira misli, kontroliše ti život.
U ratu ideja, ljudi stradaju.
Iz istorije samo naučili da nas istorija ničemu ne nauči.

Kažu da su kasniji učenjaci, među njima i slabi filozofi, pokrali većinu znanja iz tabana što se uz Netke isplesalo. Ali, nije im pošlo za rukom da otmu baš sve… kao ni ono što je darovao Gaut plesačima. A dlanovi su dotakli neke važne stvari:

Probaj svoje riječi prije nego što ih kažeš.
Ljubav je drugo ime za stradanje.
Najmekše su ruke koje su isklale nedaće.
Ne vjeruj čovjeku koji ima uvijek da jede.
Živ si privremeno, zato se ne štedi.
Sve što ima ime zaslužuje poštovanje.
I planina je u nečemu preniska.
Čim prestaneš da se otimaš, počećeš da plutaš.
Kad te nešto muči, požali se vodi. Ona će sve da razbistri.
Ljudi su zbog tajni koje nose mutni.

Možda će vas iznenaditi, ali postoje svjedočanstva da je Sima Milutinović Sarajlija (Njegošev učitelj) vladao nekom čudnom vrstom plesa, koje je izgleda volio da izvodi u osami, prepušten samo pogledu zvijezda… i, očigledno, nosevima određenih špijuna. Kažu da je sve jako ličilo na drevne plesove iz ovog našeg teksta.
Za još jedno veliko ime se tvrdi da je naslijedilo potrebu da tokom doticanja znanja iskoristi Netke i Gaut. Ko drugi, nego znanougodni Tesla. Ali opet, možda je sve ovo bila nečija neslana šala, jer teško je uopšte povjerovati da gibanjem i savijanjem zglobova čovjek može da prizove raznolika shvatanja… Ali, čak i da ne postavljamo pitanja, pa čak i da izbjegnemo da sumnjamo, meni se nekako za kožu ukačila jedna posebna poruka – vele da je izrečena tokom savršenog spoja oba plesa koju je isplesala neka divlja cura. Glasi:
              Kada vjetrovi neprestano duvaju, većina će podići zidove – samo rijetki vjetrenjače.

                                                 U svemu teškom i opasnom se krije neka velika satra.

Milisav S. Popović