Gospođa je bila treći posjetilac tog dana. Potpuno nepoznata, kao da ne dolazi iz njegovog, a ni iz okolnih sela… vjerovatno je iz nekog južnog kraja (ako je suditi po odjeći), što, opet, nije nemoguće. Muka natjera ljude da prepješače velike razdaljine, samo da nađu olakšanje. A vještica je to umjela.
Škiljio je, zabijen u krošnji rascvaloj od lepljivih murvi i gledao kako se taj magični zanat obavlja. Ko god bi došao – bez upoznavanja… Mara bi im pokazala na škanj, na tremu gdje su vazda tri žute mačke zijevale i brkljala dva kokota što se koče… sjeli bi, a ona bi ih držala za ruke. I to bi bilo to. Vala ništa više.
Oni bi joj onda ostavili nešto para, ili zdjelu pripremljene hrane (kao što je uradila ova od malo prije), pa pošli rasterećeni. Popravljeni. Mara bi ostala za njima, slomljena. I tako bi ćutala nekoliko vremena. Nerviralo ga je što nije mogao da pojmi šta im zapravo radi?, i šta se sa njom dešava?
– Kako ti više ne dosadi? – streknu kad starica prozbori.
Uvuče se dublje u grane.
– Znam da si gore, mali… od četvrtka znam. – podiže maramu sa čela, oko bljesnu – Kako ti ne dosadi da odozgo ćutiš po vas dugi dan? Aj, siđi.
– Neka hvala. Dobro mi je ođe.
– Jesi li gladan?
– Ne ja.
– Treba li ti šta? Bole li te zubi?
– Ne.
– Koliko imaš godina?
– Jedanes…
– Stomak? Žarina? Kičma?
– Ne vala. Ništa.
– Znači… samo priljiš?
– Samo vala.
– Dobro, dobro… – pridiže se sa stolutka, uze zdjelu i pođe do drveta. Ostavi je dolje i okrenu se nazad. Teško je hodala – Pojedi to, da se ne kvari…
– Moj tata… – uteče mu iz usta -… nema ga od četvrtka…
Zastade, prvi put da su im se oči srele, zaobilazeći lišće.
– Svi kažu kako je stradao gore… jer je bila lavina… A pošao bio u lov…
– Uh. Planine su opasne u ovo doba godine… – skinu maramu posve, ukaza se srebrna kosa i zabrinute bore -… Mali, ako si tužan, mogu da ti maknem bol… ali, ne mogu… oca … da vratim… nemam takvu moć.
– Ma, znam. Ja sam siguran da će on doći. Ima gore brvnara. Nego kući svi plaču i sline… ne mogu da ih gledam… zato sam ovdje… nisam tužan… Znam da će doći.
– Kako ti kažeš. – osmijehnu se i odgega put trema.
– A boli li te to kad im ono uzmeš?
– Kao u zenicu oka.
Tek je tada obratio pažnju na njene ruke… tresle su se… ne od starosti, koliko od muke. Tuđe.
– Sve ode ođe… – dotače se do grudi – … Svaka majka, svako siroče, svaki lom, bolest i strepnja… sve ode ođe… i tu mi se kuva… i traje… traje, čini mi se, zavijeka… No, iscuri, u neko doba, iscuri… ali opet ostane… Ječanje, suze, gubici… sve to potraje posle… u kostima.
– Ti ih liječiš… Što te onda zovu vještica?
– Moj sinko… zašto čovjek piša u rijeku iz koje pije? Ko će ga znati.
– Ja mislim da im je poslije krivo što mogu da nastave sa životom… zato.
– O, pametna dušo… – naceri se iz zahvalnosti (nije imala zuba, zato nije ni jela sve ono što su joj donosili… nije imala sušto) – Sad bih malo da odmorim… – nasloni se uz kameni zid, i sklopi oči. No, još zadugo nije prestajala da drhti.
* * *
Dolazio je i narednih dana. I sve više shvatao kako to ona radi.
Što je muka ili tuga svježija… lakše će je preuzeti. Zato su ljudi zapomagali da ih s zorom primi. Uveče nije moglo… trebalo joj je sunca da svaku kap jada u sebe preusmjeri.
Počelo je da ga ljuti… da zubima škrguće sa murve… Svi bi oni dogegali očajni, povijeni… a odlazili užurbani, kao da su nešto ukrali. Potprašeni olakšanjem pod zadnjicom… kako bi ona ostala, ni najmanje nisu brinuli. Pišači po rijekama.
* * *
Tog jutra krenu da se ponovo iz kuće iskrade, i ode do nje, kad začu ciku i vrištanje. Skoči i potrča do drenjaka…
– Tata!
Svi su se okupili i plakali, čupajući ga za prnje. On, umoran i iscrpljen samo je govorio: “Polako, polako… tu sam, tu sam.”
Kad ga ugleda, lice mu se užari od ushićenja.
Znate kad ono kažu “nije znao šta će od sreće”… e, pa klinac je znao.
Projuri pored oca, mahnu mu “da će brzo”… pa preko livade pravo do Marine kuće.
Trčao je bez daha. Ne dajući da išta iz srca iscuri.
Preskoči ogradu, zaobiđe murvu, ugleda je na tremu kako stavlja maramu na glavu… i kako ga gleda u čudu.
Što nisi u krošnji?
Pritrča i obgrli je oko struka. Tako snažno, da je mogla srce da mu namiriše od silnog truda.
Stezao je, pa podiže glavicu:
– Uzmi ovo molim te. Da vidiš, kako je.
Milisav S. Popović
*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju