Još su ga stari Grci zvali – životni lakat. Ukazujući na činjenicu da čeljade posjeduje tačku oslonca sa koje posmatra sveukupnost. Prosto se nalakti, te taj ugao vremenom preraste u makaze, koje sijeku nailazeće odluke i spoznaje. Preciznije, svaki čovjek istu stvar vidi (promišlja) drugačije – jer, različitost dolazi zbog drugačije perspektive.
Osim što su se neki perspektivom bavili kroz matematiku i tehničke nauke, nismo baš bili dobri u pojašnjavanju šta ovaj aspekt radi nama, i kako smo ga tako zabetonirali, a da ga nismo ni valjano upoznali.
Istina je sledeća – pojave, ljudi, dešavanja i svi fenomeni koji nešto rade – neće donositi iste pojmovne sadržaje (tebi ili meni, nama ili njima). Mi baš, zbog perspektive gledanja, stvaramo lične doživljaje… i one su uvijek subjektivne, selektivno kalkulišući samo one objektivne aspekte koji nama odgovaraju… Bilo u svrhu da se osjećaš bolje, ili pak, mnogo gore.
Slijede dvije sekvence – koje će slikovitije uhvatiti trodimenzionalnost ljudske persektive…
* * *
Voz. Dva putnika sjede jedan naspram drugog. Vrijeme se oduži, te prvi primijeti kako se ovaj uzvrpoljio i trucka nogom. Započe razgovor i dozna kako je čovjek duboko nezadovoljan… matrice koje se ponavljaju, svakodnevni posao, mučenje, duboka razočaranost, opsesivnost i jadi oko uzgoja familije, izostanak bilo kakvog radosnog predaha i konstantne repeticije, repeticije… uz brdo stresa.
– Žao mi je što se tako osjećate. – iskreno odgovori – Ne mogu reći da Vas razumijem, dosta mi je to strano. Ja sam odlučio da živim prema sopstvenoj volji… uz minimum truda da obezbijedim optimum.
– Kako?
– Još smo prije dvije godine supruga i ja konačno donijeli odluku da nemamo djecu. U početku je bilo teško, ali kako su dani prolazili, sve smo više osvješćivali ostale momente… ono što život čini vrijednim života. Posvećenost je toliko preuzela naš odnos, da smo se utrkivali šta novo da doživimo, gdje ljepše da uživamo. Sreća se otkriva, to smo tek naknadno saznali.
– Jao, blago vama! Kako hrabra odluka.
– Jeste. – osmijehnu se – Baš nam je donijela mnogo toga. Samo… to je nešto djeci teško palo.
* * *
Okupila se ekipa na proslavi dvadeset godina mature. I kao što obično biva, toalete raskošne, tona šminke i maske… sve zarad opsene druge strane. Priča se o uspjesima, i valjanju planina, uzgajanju guski što nose zlatna jaja… sve laž do laži, upravo onako zbog čega su i došli – makar na jednu noć živjeti u fantaziji, s vjerom da su nekog prevarili.
Ispila se tona alkohola, frizure nalegle od znoja, šminka se rastočila… te se i jezici razvezali.
Pa počeše, malo po malo, da pričaju šta su zbilja stekli. Neko nasilnog muža, neko ženu sklonu drugim muževima, te djecu koja se teško mogu voljeti, neko prokockao očevinu, ovaj izgubio volju, htio da se ubije pa se liječio, onaj babi slomio kičmu, onu neko presreo i izdevetao što mu nije završila papire, druga se zaljubila u svog učenika, onaj srećo sa vještačkim zubima i napumpanim bicepsima priznao da je oduvijek bio žena, ova se razvela pa se skriva jer se svekrva zaklela da će da je ubije… Kad se linija podvuče, pakao je počeo da se riga… u slapovima.
Jedino je jedan od njih ćutao i lagano pijuckao. Uredan, smiren i posve pribran.
– A šta je s tobom? Svi pamtimo kakav si mangup bio. Tuče, ovo ono, sumnjivo društvo… Pričaj? Šta ti se desilo?
– Šta ima da se kaže… – srknu, i izvuče cigaretu – … Promijenio sam se. Odavno, iskren da budem. Sve je stvar organizacije, i uživanje u sitnim stvarima.
– Dobro. – primakoše mu se – Kako to?
– Organizacija, kažem. Rutina. Disciplina prema sebi stvara disciplinu prema svijetu. Poslednjih sedam godina sam svako jutro imao spremljen doručak… potom čitao knjige. Nakon toga vježbe… – podiže obrve – … ne možete shvatiti koliko je važno da svaki dan trenirate. Potom ručak, pa kratka šetnja. Pa opet knjige. Pročitao sam ih toliko, da se pitam šta još ima da se čita… Uveče lagana večerica, i seks prije spavanja. Zapamtite, redovan seks je jako bitan za nivo serotonina, i stabilizovanje kortizola. A onda san od nekih osam časova, i buđenje u šest.
– I to je to?
– Da. To je sva filozofija.
Zaćutali su, povili glave… i vrlo brzo se rastali. Dok su odlazili kućama, svi su o njemu razmišljali… ono što im nije rekao, jeste da je bio u zatvoru.
* * *
I dok nam se nokti lome od glačanja šoferšajbni… retrovizori čame umusavljeni. Bez njih, uvidi su skromni – jednostrani.
Vidimo ono što se servira pod nosom, porijetko sa strane. A perspektiva traži trista šezdeset stepeni… u suprotnom, servirane su šarene laži.
Milisav S. Popović
*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.
*** Ukoliko želite da redovno pratite kolumne, pridružite se zvaničnoj stranici na Fejsbuku: https://www.facebook.com/mili237