Držeći se gustih sjenki uza zid, prelaze ljudi doba, spotičući se mahom o sebe… neko preživi dišući što tiše, drugi se odšunjaju, pa gmižu po strani krijući dupe. Najčešće, oni koji se domognu visine, laju i nose sjekire, bucaju meso s djece i ne brišu sline… Kao u lošim horor filmovima, takva je istorija civilizacije. Jede gadluk ono što je ljepše.

Zašto više niko ne pominje koliko su grđi otrovali stasite… i zašto niko da kaže, da su odlaskom ostavili za sobom ono najgore. Užasnu kulturu, izvitoperene vrijednosti, ukvasili nam mozgove.

To se desilo i nama… a nekad smo znali mnogo bolje.

* * *

Otomanska imperija bješe horda… primitivna osvajačka tvorevina, koja je namučila svijet širinom i stezanjem kaiša. Danas se pokušava obrazložiti kojekakvim simbiotskim objašnjenjima, zapravo ni nauka više ne umije da definiše kako je došlo do toga, da svijet u koracima razvoja, padne u grotlo jednog imperijalnog kazana, punog svakojakog otrova. Ono što cijelu Evropu boli – gdje bismo bili danas, da nije bilo Osmanlija. Toliko vjekova mrcvarenja, toliko generacija koje je presjekla njihova sablja… umjesto slada balkanskog soka, navukla se močvara krvi i iznutrica, i toliko je zaudarala, da i sada bazdi iza kapaka. Vezala se za kosti predaka, a došla do nas nasleđem, genima.

Tačan broj preklanih, osakaćenih, silovanih se ne zna… postoji samo jedna hronika, sačuvana u francuskom istorijskom arhivu, s kraja 18. vijeka… tamo stoji “svaki drugi pedalj balkanskog mediterana je grobnica vrištećih skeleta”.

I ostjerasmo ih nekako… povratismo slobodu i zemlju, ali smo izgubili toliko toga. Duhovno stratište nakon njih, zjapeća je rana, koja nikako da primi melema.

Bahaćenje, nevaspitanje, netrpeljivost, drskost, krvne osvete… sve su to norme i karakteristike Otomanije. Kavgadžije i kavgadžijanstvo. Primili su se ovdje, i mislimo da je to odasvagda bilo naše. Nije. Usvojili smo gledajući njihove obrasce… Nekada su ovdje rasle sirote duše, koje su blagopojile uz krotke sagove… keltsko, helensko, vizantijsko, dijelom slovensko… to su korjeni ovdašnje trave. Pa smo se zaprljali smolom koja nam dođe odnekud gdje ne lete laste.

Najgore od svega, ono što čini da se među sobom skubemo – lažne su razlike, koje su nam usadili tokom šesto dvadeset četiri godine vladavine (ej, 624!). Podijeli, pa vladaj – tako su nas držali u šaci. Onemogućili pismenost, obrazovanje… Uzeli plodne njive, otjerali nas u krš i planine, uveli su u nas u zaborav šta smo nekad bili, kako bi se navikli na robovanje.

Tradicija naše etno muzike je blago koje slovi rame uz rame s irskom riznicom magije… žensko višeglasje i muške balade (poput “Malka moma”, “Još ne sviće rujna zora”, “Šekerna”,”Moj golube”… tako drevne, tako bajne). Tu su prvo udarili, kada su nam kulturu lomili. Uveli iskvarene tonove, iritirajuće trilere… I danas muzikologija smatra da je takva melodija opskurna, dijabolična devijacija muzike. A među nama žive ljudi koji uz te pjesme obilježavaju slavlja i slave. Nešto što nije lijepo, ni uhu ugodno – vezuje se za najljepše događaje. Kakvo prokletstvo, a?

Ko god da vam kaže da se o ukusima na raspravlja, taj laže. I te kako treba da se ukazuje i govori… posebno ovdje, posebno nama. Jer, kulturno-duhovni genocid i dalje traje, nadživjevši onaj što je ostavio more grobova svega vijek ranije.

A ponašanje. Eh, bogo moj. Gdje da se počne, i kako da se stane. Majslerov opis (1911.) otomanskog svijeta najbolje ukazuje… prebijanje žena, maltretiranje djece, kult sina jedinca, obespravljene ćerke, uništavanje tuđe imovine (iz čiste zlonamjere), mokrenje na javnim mjestima, pljuvanje iskašljotine, ismijavanje učenih, maltretiranje sakatih i “poremećenih”, bacanje crkotina i ćubreta u rijeke i izvore, bespogovorno vjerovanje u tradiciju i odbacivanje značaja nauke, poseban problem ka progresu… i alergija na napredak u svakom smjeru.

Liči li vam ovo na neke naše? Primilo se dobro, al apaše.

Decembar donosi tri značajna datuma: Dan borbe protiv ropstva, Dan borbe za ljudska prava i Dan borbe protiv istorijskih zabluda… Svaki treba da se obilježi. Svaki. I čisto da znate, a tiče se poslednjeg – iz njihove perspektive, pet vjekova osmanske vladavine na jugoistoku Evrope bili su blagoslov za region – vrijeme mira i napretka. Baš tako vele.

Jer smo mi, za njih, bili gomila divljaka, koje su oni spasili klanicama.

Šta reći? Možda: “hvala na jarmu, jeste li za još jedan danak u krvi?”

  

Milisav S. Popović

 

*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.

*** Ukoliko želite da redovno pratite kolumne, pridružite se zvaničnoj stranici na Fejsbuku: https://www.facebook.com/mili237