Postojali su oni sa imenom Ara Tioti. Upamtite naziv… jednom, nekad, može vam zatrebati.

* * *

Bili su nalik ratnicima. Ratom se nikada nisu bavili. Ista krv, zasebna familija. Porod koji je u nizu nosio sina… dok se, kažu, loza nije ugasila. Imali su mogućnost da pozovu  Nјega – najvećeg, opšteg, sveoca. Da se zbog neke važne stvari spusti sa neba. Ara Tioti su od onih što su na razgovor zvali samog Boga… svaki od njih imao sveto pravo, baš svaki od sinova, ali samo jednom za života. Poslednji put se desilo iz najgoreg od svih razloga. Progona.

*

– Zvao si me starče? – prilika blijedog mladića lebdjela je iznad polјa.

– Da Oče. – grčio je snažna ramena. – Želim da ti saopštim… da poručim da je dosta.

– Zar? – prilika okupana svjetlošću se nasmija i preobrati u ženu bujnih vrlina – A čega je po tebi tačno “dosta”?

– Reci mi Bože, poznaješ li svakog čovjeka?

– Ne baš… – zijevnu pojava, koja se od žene svuče u dječaka – … ali pazim da gledam.

– Sudiš li Oče svima? – starac sijedih pramenova i izlomlјenih obrva gledaše ga bez imalo straha.

– Da. Svima. – onda manu glavom u stranu i nakezi se uzevši lik golemog vojevnika. – Reci devetnaesti od Ara Tiota, koja je svrha poziva?, nadam se da imaš valјan razlog dat ti kroz krv koju nosiš?

– Posmatram tvoja djela od rođenja Oče… – škripnu zubima – … pravdam svaki tvoj naum i podučavam druge da ti slijepo vjeruju, baš kao što su činili moji očevi, i očevi krvolinijskih predaka.

– Da, znam. I na tome sam ti zahvalan. Služio si me dobro. Bićeš nagrađen sinom – blag i gorostasno jasan glas proli se iz usta Oca.

– Ludom količinom žara sam činio da navedem jadnike da gledaju iznad svog jada… nagovarao udovice, bolesne i sakatne da se sve to dešava zbog nekog velikog dobra. Tvog nauma. Razorene tvrđave i pohare divlјaka sam podvodio pod tvoje besmrtne i blage planove… a onda sam prestao. Nisam više mogao kroz more krvi da plivam nasmijan. – zatim izvuče ispod kožuha umotanu stvar – Sada i ovdje – dosta je. – baci pred njim pečat “izuzetka”, što je prvi iz kaste Ara Tioti dobio od Boga – Ovim se završava moja i vascijela služba mog poroda. Ne želimo ništa više od prednosti ovog izuzetka.

– Zbilјa? – ogromna zmija zasikta put njega, čim se jezik uvuče, preobrazi se u čovjeka. Sad su dva Ara Tiota bili na mjestu susreta… jednog, onog “lažnog” je odavalo blјeštavilo – Misliš da si mi potreban?

– Znam da jesam. – pogleda ga tužno – Ko će da sastavi pisane stihove u tvoju slavu i preda ih svijetu?, ko Oče, ako neću ja.

– Znači, ipak ćeš ispisati priču o meni? – lice bješe isto, pa čak kad se i u staricu preobrazilo.

– Da, ispuniću poslednji zadatak… radi sina kog si mi obećao. – potom spusti glavu, ali bijes sa zuba ne ispušta – Zašto si nam dao razum, kada tvoju ludost niko ne razumije? Zašto činiš sve pogrešno ispravnima i zahtijevaš da te kroz žive rane slave? Zašto dobrom i nagradama zasipaš one što haraju i gade?

– Eh… – svjetlošću okupan klinac se naslonio na dlanove i zamišlјeno pogleda put neba – … Dobro si rekao. Ne razumijete. Budi ubijeđen da sve to radim zbog grandioznog sklopa. Priznajem, tu i tamo se podvuče sitna greška… no, na koncu…

– Dosta! – iz usta mu pokulјa pjena – Dosta!! – vrisak nalik ranjenom lavu na kog su nasrnuli šakali – Tražim da se povučeš iz naših života. Da odstupiš od čovjeka! Da konačno prestane ova gluparija puna zagonetnih bezukusnosti!

– Dobro. – smirenost Boga ga iznenadi, kao i pomirlјiva potvrda. – Neću se više plekati dok me ne pozove neki od tvojih potomaka. Do tada, stvari i osuda će biti predati lјudskim rukama. Da vidimo kako ćete se snaći… i koliko će tada da bude dobroga. – reče i rasu se bijela svjetlost, rasu posvuda.

* * *

Dogodilo se ovo 727. godine. Spisi kažu da je sina Ara Tiota, onog što je prognao Boga, ubila otrovnica u njegovih dvadesetak lјeta. Time je zgasla loza. Opet, neki tvrde da je prije smrti uspio da pozove Svevišnjeg i zamoli ga da se vrati Zemlјi i lјudima. Drugi su ubijeđeni da toga nikada nije došlo… jer nije bilo pečata Izuzetka u njegovim rukama.

            Danas su jaka oba stanovišta.

            Da li tebi ovo vrijeme miriše na prisustvo Oca?

            Šta god saznao, ako odgovor budeš dokučio – biće to tjeskobna istina.

            Mali smo, mali do bola… prepuni emocija, pa krvarimo – krvarimo i zbog lјudi… i u ime Boga.

 

Milisav S. Popović